Tri mjeseca, iz tjedna u tjedan, milijuni Francuza bune se protiv mirovinske reforme predsjednika Emmanuela Macrona, kojima se protivi velika većina stanovništva. To je najveći klasni pokret u Francuskoj od svibnja/lipnja 1968., kada je opći štrajk tjednima paralizirao zemlju. Prosvjedi se nastavljaju čak i nakon što je Macron progurao zakon bez glasovanja u parlamentu i nakon što ga je Ustavno vijeće – mahom vijeće bivših političara – odobrilo.

Njemački sindikati su u panici zbog ovog snažnog pokreta francuskih radnika. Ne postoji drugi način da se objasni njihova zaglušujuća šutnja. Iako Njemačka i Francuska graniče jedna s drugom i zajedno čine oko polovicu ekonomske proizvodnje evrozone, njemački sindikati izbjegavaju ovu temu kao đavo svetu vodu.

Prvosvibanjski apel Njemačke konfederacije sindikata (DGB) pod motom „neprekidna solidarnost“ uopće niti jednom riječi spominjala dešavanja u susjednoj državi. I to unatoč činjenici da se središnji prvomajski skup DGB-a, na kojem će govoriti kancelar Socijaldemokratske stranke (SPD) Olaf Scholz, održava u Kölnu, manje od 200 kilometara od francuske granice.

Nikakva referenca na događaje u Francuskoj ne može se naći u publikacijama i na internetskim stranicama sindikata bez iscrpne pretrage, a bilo koja referenca koja se pronađe nema nikakvu izjavu o solidarnosti.

Nema izvještaja o pobuni u Francuskoj ni u izdanjima za siječanj/veljaču ni za ožujak/travanj – časopisa IG Metall, najvećeg njemačkog sindikata – koji ima nakladu od dva milijuna primjeraka i koji se šalje svim članovima. Jedina međunarodna tema koja se pokriva je rat u Ukrajini, u kojem sindikat – unatoč nekoliko fraza o „politici mira“ – jasno daje do znanja da podržava ratni kurs koji slijede NATO i njemačka vlada, uključujući isporuke oružja Ukrajini i ekonomske sankcije protiv Rusije.

Ako odete na službenu web stranicu, prema njihovoj vlastitoj reklami, „najvećeg sindikata na svijetu“, pod naslovom „Međunarodno“ uglavnom ćete pronaći članke o ratu u Ukrajini i progonu sindikalista u Bjelorusiji. Dana 11. ožujka IG Metall, zajedno s udrugom poslodavaca Gesamtmetall, pozvao je na minutu šutnje u tvornicama kako bi „zajednički odali počast žrtvama agresorskog rata koji je pokrenuo ruski predsjednik Vladimir Putin“.

Ništa drugačija situacija nije ni na međunarodnim i evropskim stranicama IndustriALL-a, federacije od gotovo 200 sindikata u metalskoj, kemijskoj, rudarskoj i tekstilnoj industriji, s oko 50 milijuna članova, na čijem je čelu šef IG Metalla Jörg Hofmann. Iako su sve francuske sindikalne federacije članice IndustriALL-a, masovni prosvjedi u Francuskoj i ovdje su u drugom planu.

Posljednji unos datira iz 19. siječnja, početak prosvjeda u Francuskoj. U manje od 20 redaka, IndustriALL apelira na sve vlade da „podrže svoje radnike i stvore pravedne i pristojne uvjete rada“, te poziva „predsjednika Emmanuela Macrona da odmah povuče [mirovinsku] reformu.“

I to je sve!

Šuti i sindikat Verdi, koji je tek nedavno rasprodao spor oko kolektivnog ugovora u Deutsche Postu, a sada ga priprema za 2,5 milijuna saveznih i lokalnih državnih službenika.

Za razliku od metalla, ožujsko izdanje Verdijevog lista publik donosi novinarsku reportažu o mirovinskim prosvjedima, koja donekle objektivno prikazuje činjenice. Na primjer, razbija bajku koju šire mediji da će nakon reforme svi Francuzi moći ići u mirovinu sa 64 umjesto sa 62 godine.

U njemu stoji: „Međutim, pravo na punu mirovinu sa 64 godine ne postoji automatski u Francuskoj. Da bi se kvalificirali, zaposlenici moraju uplaćivati ​​u sustav 43 godine. Puna mirovina bez odbitaka, bez obzira na duljinu uplaćenog staža, također je dostupna samo u Francuskoj sa 67 godina.“

Ali dužnosnici Verdija ne žele pokazati solidarnost s prosvjedima – čak ni u neobvezujućim uvjetima. Previše se boje da bi spremnost francuskih radnika na borbu mogla zaraziti njihove vlastite članove, kojima je dosta smanjenja plaća na koje birokrati Verdija redovito pristaju sa svojim prijateljima u vladi i administraciji.

Strah njemačkih sindikata tim je veći što su prije više od desetljeća prihvatili slična rezanja mirovina kakva sada diktatorskim sredstvima nameće Macron, a da pritom nisu pružili nikakav otpor.

Godine 2006. prva velika koalicija SPD-a i demokršćana (CDU) pod vodstvom Angele Merkel odlučila je, na inicijativu vicekancelara i ministra rada Franza Münteferinga, postupno povećati dob za odlazak u mirovinu sa 65 na 67 godina do 2031. Ovaj SPD-ov političar i član IG Metalla 40 godina blisko je surađivao sa sindikatima na nametanju ove mjere. Iako su sindikati formalno odbili povećanje jer su se bojali pobune svojih članova, učinili su sve što su mogli kako bi sabotirali svaki otpor tome.

Ako njemački sindikati sada šute o pobuni u Francuskoj, na kocki je puno više od dobi za odlazak u mirovinu i postotaka plaća. Kao što je WSWS istaknuo, u Evropi se razvija revolucionarna kriza.

„Masovni štrajkaški pokret izbio je u Evropi, privlačeći milijune radnika iz svih krajeva kontinenta“, napisali smo u zajedničkoj izjavi Sozialistische Gleichheitspartei (Socialist Equality Party) i njenih francuskih, britanskih i turskih sestrinskih organizacija.

Ono što se odvija nije niz nacionalnih sindikalnih borbi koje se mogu riješiti izoliranim pregovorima s jednom ili drugom kapitalističkom vladom. Umjesto toga, to je međunarodna politička borba, budući da radnici podižu slične zahtjeve u svakoj zemlji i susreću se s policijskim napadima i pravnim prijetnjama vlada koje su diskreditirane i općenito prezirane.

Brutalnost s kojom je Macron gurao svoju mirovisnku reformu i oglušio se o elementarna demokratska pravila potvrđuje ovu ocjenu. Nakon desetljeća smanjenja radničkih primanja i socijalnih davanja, te bogaćenja oligarha u milijardama, društveni antagonizmi dosegli su razinu oštrine koja se više ne može otupjeti. Sustavna eskalacija rata s Rusijom u Ukrajini, milijarde potrošene na rat i naoružanje i nestabilna financijska tržišta dodatno pogoršavaju krizu.

To tjera sve šire slojeve radnika i omladine u društvene i političke borbe, dok sve stranke koje brane kapitalizam – od navodno „lijevih“, preko socijaldemokratskih i konzervativnih, do ultradesnih – sve više skreću u desno.

Sindikati su dio ove ujedinjene fronte protiv radničke klase. Oni su korporativistički aparati, duboko integrirani u poduzeća i državu, podupiru proratne politike, obuzdavaju i suzbijaju klasnu borbu i za to su dobro plaćeni. To vrijedi ne samo za Njemačku, već i za Francusku, gdje sindikati čine sve kako bi držali pokret pod kontrolom i spriječili pad predsjednika Macrona.

Spor oko mirovinske reforme u Francuskoj, koji koincidira s velikim štrajkaškim pokretima u Britaniji, Grčkoj, Portugalu i brojnim drugim zemljama, početak je međunarodnog vala klasnih borbi.

Francuska ima tradiciju od preko 200 godina signaliziranja revolucionarnih borbi diljem Evrope. Čak je i mladi Marx napisao da će „dan njemačkog uskrsnuća“ (što znači revolucije) biti najavljen „kukurikanjem galskog pijetla“. Već 1789. godine Francuska revolucija izazvala je udarne valove diljem Evrope. Slijedile su revolucije 1830. i 1848. i Pariška komuna 1871. te, u dvadesetom stoljeću, opći štrajkovi 1936. i 1968. godine.

Radnička klasa i omladina mogu pobijediti u ovim borbama, obraniti svoje društvene dobitke i poraziti opasnost od rata i diktature samo raskidom sa svim prokapitalističkim strankama i sindikatima, prevladavanjem nacionalnih barijera, ujedinjenjem diljem Evrope i svijeta i preuzimanjem borbe za socijalistički program i izgradnju Međunarodnog komiteta Četvrte Internacionale (ICFI). Bogatstvo superbogatih, banaka i korporacija mora se eksproprirati, a proizvodnja organizirati prema potrebama društva umjesto prema profitnim interesima bogatih.

ICFI je preuzeo inicijativu za izgradnju Međunarodnog saveza radničkih odbora (IWA-RFC). Kako stoji u prvomajskom apelu ICFI-ja, uspostavlja se „svjetska mreža za pomoć u razvoju globalne strategije i taktičke koordinacije klasne borbe protiv korporativne moći i kapitalističke vladavine. Njegov cilj nije vršiti pritisak na reakcionarne birokracije i reformirati ih, već prenijeti sve odluke i moć na radničke odbore.“