U Evropi je izbio masovni štrajk koji je okupio milijune radnika sa svih strana kontinenta. Ono što se odvija nije niz nacionalnih sindikalnih borbi koje se mogu riješiti izoliranim pregovorima s jednom ili drugom kapitalističkom vladom. Riječ je o međunarodnoj političkoj borbi, budući da radnici ističu slične zahtjeve u svakoj zemlji i susreću se s policijskim napadima i pravnim prijetnjama vlada koje su diskreditirane i općenito prezirane.

Dok proklamiraju da se ne mogu učiniti nikakvi ustupci rastućim zahtjevima masa, evropske vlade svih boja - konzervativne, socijaldemokratske ili zelene – bezobzirno eskaliraju rat NATO-a s Rusijom u Ukrajini. Oni troše stotine milijardi eura i funti na svoju vojsku i naoružavaju ukrajinski režim do zuba tenkovima, borbenim avionima, projektilima i drugim oružjem. Oni pokreću izbijanje Trećeg svjetskog rata, čiju će cijenu snositi radnička klasa u svakoj zemlji.

Njihov zločinački karakter oštro se razotkriva njihovim odgovorom na katastrofu potresa na tursko-sirijskoj granici. Usred ove društvene katastrofe koja je ostavila milijune beskućnika i desetke tisuća mrtvih, evropske sile, zajedno s Washingtonom, zadržale su paralizirajuće ​​sankcije Siriji, zemlji koja je već razorena 12-godišnjim ratom NATO-a za promjenu režima.

Ono što se pojavljuje diljem Evrope je objektivno revolucionarna situacija. Alternative su jednako oštro postavljene kao što su bile na izbijanju Prvog svjetskog rata, prije više od jednog stoljeća. Ili će kapitalistička klasa gurnuti Evropu i svijet u globalni rat između nuklearno naoružanih sila ili će radnička klasa preuzeti vlast iz ruku ratnohuškačkih vladajućih elita.

U Prvom svjetskom ratu bile su potrebne gotovo tri godine dok radnička klasa nije pokrenula svoju prvu veliku političku protuofenzivu protiv rata: revolucija u veljači 1917. u Rusiji srušila je cara i dovela do dolaska na vlast radničku klasu, predvođenu Boljševičkom partijom pod vodstvom Vladimira Lenjina i Lava Trockog u Oktobarskoj revoluciji 1917. Danas, međutim, iako buržoazija još uvijek pokušava uvući čovječanstvo u Treći svjetski rat, radnička klasa pokreće val snažnih borbi.

Osjećaji koji pokreću milijune u borbu imaju početno antikapitalistički, antimilitaristički i socijalistički karakter. Nakon desetljeća državnog spašavanja kojim su superbogatima predavani trilijuni eura i funti, radnici bijesno odbacuju politike štednje, uništavanje mirovina i ključnih socijalnih usluga, ili ugovore koji smanjuju realne plaće usred globalnog porasta inflacije. Oni ne prihvaćaju osiromašenje kako bi se ogromno društveno bogatstvo preusmjerilo u sveopći rat s Rusijom.

U Francuskoj je 3 milijuna radnika stupilo u štrajk protiv Macronovog plana da sreže desetke milijardi eura mirovina povećanjem dobi za odlazak u mirovinu. Ovo je protivljenje poraslo nakon što je Macron najavio povećanje vojne potrošnje za 40 posto i slanje tenkova u Ukrajinu za rat s Rusijom, te pustio desetke tisuća interventne policije da napada štrajkaše. Ankete pokazuju da se 70 posto protivi Macronovim rezovima mirovina i da 60 posto podržava društvenu eksploziju kako bi se zatvorila ekonomija i zaustavila rezanja – zapravo, opći štrajk protiv Macrona.

U Britaniji su se radnici željeznice, pošte, telekomunikacija, medicinske sestre, bolničari, učitelji, predavači i državni službenici pridružili valu štrajka koji sada traje sedam mjeseci i obuhvaća milijune. Štrajkovi se nastavljaju usprkos stalnim pokušajima da ih sindikalna birokracija otkaže i usprkos vladinim planovima da kriminaliziraju štrajkove u ključnim industrijama i uslugama.

U Turskoj, gdje je protekle godine održano više od 100 štrajkova protiv rastućih troškova života i općih štrajkova zdravstvenih radnika, društveni bijes među radničkim masama ide prema revolucionarnoj eksploziji. Činjenica da se potres, koji je već prouzročio preko 20,000 smrtnih slučajeva u 10 gradova s ​​13 milijuna ljudi, dugo predviđao, ali da nisu poduzete nikakve mjere i da su žrtve uglavnom prepuštene sudbini, raspiruje masovni bijes diljem zemlje.

U Njemačkoj se jačaju štrajkovi protiv razornog utjecaja inflacije na realne plaće, što je dodatno pojačano prekidom ruskog izvoza energije u Evropu. Dva i pol milijuna učitelja, poštanskih radnika, bolničkih i sanitarnih radnika, transportnih radnika i drugih javnih službenika uključeno je u „štrajkove upozorenja“ usred pregovora o ugovorima koji uključuju velika smanjenja plaća. Postoji ogromno protivljenje javnosti planu političkog establišmenta da u potpunosti remilitarizira Njemačku za rat s Rusijom.

Uzorak se ponavlja u cijeloj Evropi, s britanskim desničarskim Daily Mailom koji se buni protiv „haosa“ jer „industrijska akcija zahvaća evropska gospodarstva“. U Italiji, zrakoplovni radnici, željezničari, edukatori i lokalni prijevoznici ovog mjeseca poduzimaju industrijske akcije. U Španjolskoj su štrajkali kontrolori zračnog prometa, zrakoplovni radnici, zdravstveni radnici, osoblje Amazona i učitelji. U Portugalu su štrajkovi na desetogodišnjem vrhuncu, uključujući akcije željezničara, liječnika i nastavnika.

Od posebnog su značaja akcije koje u zemlji za zemljom poduzimaju zdravstveni, obrazovni i prometni radnici koji su podnijeli najveći teret bolesti i smrti uzrokovane odbijanjem evropskih vlada bilo kakve znanstvene politike za suzbijanje širenja COVID-19.

Panika i strah u vladajućoj klasi uzrokovani rastućim zahtjevima masa glavna su pokretačka snaga iza eskalacije rata s Rusijom. Potpuno izgubivši glavu, ona se očajnički i bezobzirno kocka da će joj eskalacija rata omogućiti da barem privremeno suzbije rast klasne borbe.

Umjesto toga, protivljenje ratu postaje odlučujući čimbenik društvenih i političkih prosvjeda i otvorenog političkog obračuna između kapitalista i radnika. Procjenjuje se da je ovaj mjesec oko 50,000 ljudi prosvjedovalo u glavnom gradu Danske, Kopenhagenu, protiv planova da se ukine državni praznik kako bi se financiralo povećanje vojne potrošnje. Štrajkači diljem Evrope žale se da nema novca za plaće i socijalne usluge poput javnog zdravstva i mirovina, ali zato nema kraja povećanju ratnog proračuna.

U prvoj godini Prvog svjetskog rata, boljševički vođa Vladimir Lenjin, tada naizgled izolirani politički egziltant u Švicarskoj, inzistirao je na tome da je izbijanje svjetskog rata također stvorilo objektivne uvjete za svjetsku socijalističku revoluciju. Nepomirljivo se suprotstavljao evropskim socijaldemokratima koji su podržavali svjetski rat i poricali mogućnost revolucije. Revolucionarnu situaciju, naznačio je Lenjin, karakterizira

sljedeća tri glavna simptoma: (1) Kada je vladajućim klasama nemoguće održati svoju vladavinu bez ikakve promjene... (2) Kada patnja i oskudica potlačenih klasa postanu akutniji nego inače; (3) Kada, kao posljedica gore navedenih uzroka, dođe do značajnog porasta aktivnosti masa... u samostalnu historijsku akciju.

Stoljeće kasnije, Lenjinova analiza osvjetljava objektivno revolucionarni karakter krize koja je u tijeku u Evropi. Evropska buržoazija više ne može vladati na stari način, kao što je to činila u razdoblju nakon staljinističke birokracije koja je obnovila kapitalizam u Istočnoj Evropi i okončala Sovjetski Savez 1991.

Od 1991. vodi NATO ratove u inozemstvu – u Iraku, Jugoslaviji, Afganistanu, Libiji, Siriji, Maliju i šire – i provodi nemilosrdnu štednju kod kuće. Ona je u potpunosti odbacila reformističko ruho koje je preuzela u razdoblju nakon sovjetskog poraza nacističke Njemačke u Drugom svjetskom ratu, a danas otvoreno promiče fašističke stranke i policijsko-državne oblike vladavine. To je groteskno parazitska financijska aristokracija, čije bogatstvo ovisi o nemilosrdnoj vojnoj eskalaciji u inozemstvu i spekulativnom ludilu burze potaknutom socijalnim rezovima i dijeljenjem javnog novca za spašavanju banaka.

Pandemija COVID-19 bila je okidač u svjetskoj povijesti, dovodeći klasne sukobe koji su se razvijali desetljećima do kvalitativno novog intenziteta. Papirnato bogatstvo vladajuće elite uvelike je napuhano novom rundom spašavanja banaka, ali je diskreditirano bešćutnom ravnodušnošću prema masovnoj smrti i patnji. Vladajuća elita je odgovorila oštrim pomakom u desno, raspirivanjem samoubilačkog rata s Rusijom i pojačavanjem vojno-policijske represije nad prosvjedima kod kuće.

Za radničku klasu, pandemija je značila drastično pojačavanje patnje i oskudice. Dva milijuna ljudi umrlo je od Covida-19 u Evropi, dok je iznenadna injekcija novca za masovno spašavanja novih banaka pokrenula spiralu inflacije. Međunarodni val borbi koje je radnička klasa pokrenula diljem Evrope protiv ugovora o koncesijama i „socijalnog dijaloga“ između nacionalnih sindikalnih birokracija i vladajućih klasa predstavlja njezin ulazak u neovisnu povijesnu akciju.

Eksplozivni društveni bijes raspiruje štrajkaški pokret radničke klase širom kontinenta koji je napredni izraz nadolazeće globalne erupcije klasne borbe. Odlučujuće je pitanje razviti u radničkoj klasi svijest da su njezine borbe protiv poslodavaca ili nacionalnih vlada dio objektivno ujedinjene, međunarodne ofenzive radničke klase protiv kapitalizma.

Radnici koji stvaraju bogatstvo današnjeg globalno integriranog masovnog društva, imaju pravo odlučiti kako će se to bogatstvo koristiti i moraju razbiti diktat financijske aristokracije nad gospodarstvom kako bi zadovoljili osnovne društvene potrebe i zaustavili širenje rata. Razvoj takvog razumijevanja među naprednim slojevima radničke klase postavit će osnovu za ujedinjenje ovih borbi u bitku protiv imperijalističkog rata i za socijalizam.

Zaustavljanje rata i ukidanje mjera štednje zahtijeva izgradnju moćnih, međunarodnih rank-and-file organizacija borbe na radnim mjestima i u školama, neovisno o sindikalnoj birokraciji. Svaki štrajk koji izbije potvrđuje činjenicu da sindikalna birokracija radi na podčinjavanju radnika dogovoru sa poslodavcima i kapitalističkom državom, te obrani ratne politike kapitalističke klase u svakoj zemlji. Samo s novim organizacijama borbe radnička se klasa može međunarodno ujediniti protiv zahtjeva banaka za štednjom i protiv rata NATO-a protiv Rusije.

Međunarodni odbor Četvrte Internacionale (ICFI), svjetski trockistički pokret, poziva i bori se za izgradnju International Workers Alliance of Rank-and File Committees (IWA-RFC) kao bitne komponente borbe protiv mjera štednje i rata. Pravodobnost ove inicijative postaje sve jasnija kako se klasna borba razvija prema erupciji općih štrajkova diljem Evrope.

Ogromni politički zadaci s kojima se suočava pokret radničke klase stavljaju na red dana izgradnju ICFI-a kao međunarodnog političkog vodstva.

Čak ni najveći opći štrajk neće zaustaviti sunovrat kapitalizma u Treći svjetski rat i njegove nemilosrdne socijalne napade i represiju radničke klase. Radnička klasa mora biti naoružana jasnim razumijevanjem da joj se sve snage političkog establišmenta suprotstavljaju kao odlučni neprijatelji. Kriza se ne može riješiti pokušajem izbora više ljevičarskih kapitalističkih vlada, već samo borbom za prijenos moći na organizacije koje je izgradila radnička klasa u svojoj borbi, kako bi se uspostavila radnička moć i socijalizam diljem Evrope i na međunarodnoj razini.

U vladi ili oporbi, bivše reformističke stranke, poput socijaldemokrata u Njemačkoj i britanske laburističke stranke, žestoki su pristaše mjera štednje i rata. Alternativu ne predstavljaju ni pseudo-lijevi politički potomci i pristaše Staljinove lažne teorije o „socijalizmu u jednoj zemlji“ niti sitnoburžoaski otpadnici od trockizma.

Bogati milje srednje klase kao što su Die Linke u Njemačkoj, Nova antikapitalistička stranka (NPA) i Jean-Luc Mélenchon u Francuskoj, Podemos u Španjolskoj i Syriza („Koalicija radikalne ljevice“) je razotkrivena svojim zapisom. Kad su bili na vlasti u Grčkoj, Syriza je prekršila svoja obećanja da će prekinuti mjere štednje, umjesto toga smanjivši mirovine i socijalnu potrošnju te izgradivši koncentracijske logore za izbjeglice. Danas na vlasti, Podemos naoružava ukrajinski neonacistički bataljun Azov, spašava banke i Podemos naoružava ukrajinski neonacistički bataljun Azov, spašava banke i šalje interventnu policiju da napadne kamiondžije i metalce koji štrajkaju.

Jeremy Corbyn i njegovi pseudo-lijevi pristaše, uvučeni u vodstvo britanske Laburističke stranke, odbili su voditi bilo kakvu borbu protiv desnog krila stranke i vratili vodstvo deklariranom protivniku štrajkova i bijesnom ratnom huškaču Keiru Starmeru. Snage kao što su Mélenchon i Die Linke osvojili su milijune glasova na izborima, ali su strogo izbjegavali bilo kakav apel za mobiliziranje masovnog raspoloženja protiv rata.

Alternativa ovom desničarskom, proratnom miljeu je ICFI-jeva obrana marksizma i perspektive Permanentne revolucije koja je bila u podlozi Oktobarske revolucije. Osigurava politički i povijesni temelj za borbu radničke klase za eksproprijaciju financijske aristokracije, svrgavanje kapitalizma i izgradnju Ujedinjenih Socijalističkih Država Evrope.

ICFI će u Evropi i na međunarodnoj razini odgovoriti na eskalaciju rata i revolucionarnu krizu intenziviranjem borbe za marksističku revolucionarnu svijest u radničkoj klasi. Ostaje jaz između razmjera pokreta i njegovog objektivnog revolucionarnog potencijala i zaostalog utjecaja neprijateljskih klasnih snaga, koji se mora prevladati odlučnom borbom. Borit ćemo se za transformaciju rastućeg revolucionarnog pokreta radničke klase u svjesni pokret za socijalizam. To znači izgradnju ICFI-a i njegovih sekcija kao novih masovnih stranaka socijalističke revolucije.