Ovog su tjedna novinska izvješća otkrila da se predsjednik Emmanuel Macron priprema formirati desničarsku vladu, pogazivši rezultate izbora održanih 7. srpnja. Nova narodna fronta (NFP) Jean-Luca Mélenchona pobijedila je na izborima usred naglog protivljenja Macronovoj politici i krajnje desnom Nacionalnom okupljanju. Međutim, Macron još uvijek razmišlja o imenovanju desničarskog političara Xaviera Bertranda za premijera.
Jučer je Le Figaro izvijestio da je Macron s bliskim suradnicima koje je poslao Bertrand razgovarao o Bertrandu, bivšem ministru zdravstva i rada u prethodnim desničarskim vladama, kao o mogućem izboru za premijera. „Kako je on?“ – upitao ih je Macron. Odgovorili su: „Spreman je prihvatiti izazov. On je spreman.“
Ti se planovi svode na urotu protiv naroda i, prije svega, protiv radničke klase. O njima se raspravlja iza leđa masa, a mediji su gotovo u potpunosti usredotočeni na Olimpijske igre u Parizu, na vrhuncu francuskih ljetnih praznika. Ali čak i nakon što je Macronova stranka svedena na malu manjinu u Nacionalnoj skupštini, a njegovu politiku odbacila ogromna većina Francuza, u tijeku su potezi za imenovanje vlade koja će se temeljiti na istim snagama kao prije izbora 7. srpnja.
Glavni pokretač ove zavjere je Jean-Luc Mélenchon i NFP koalicija. NFP ima najveći pojedinačni blok glasova u Nacionalnoj skupštini, nakon što je dobio glasove većine gradske radničke klase na predsjedničkim i parlamentarnim izborima 2024. godine. Ipak, NFP se pokazao potpuno nesposobnim i nespremnim da pozove milijune birača radničke klase da se mobiliziraju i štrajkaju kako bi srušili Macronovu desničarsku zavjeru.
Umjesto toga, NFP se pokazao krajnje nemoćnim, nesposobnim da potakne na bilo kakvu akciju protiv Macronovih reakcionarnih manevara. Mélenchon nije objavio niti jedan tweet ili izjavu na svom blogu od srpnja. NFP je zadatak kritiziranja Macronovih manevara s Bertrandom prepustio političkoj ništariji koju je jednoglasno odabrao kao prijedlog Macronu za premijera, opskurnoj 37-godišnjoj birokratkinji iz Ministarstva financija Lucie Castets.
Time napuštajući političko polje, NFP ostavlja Macronu otvoren put za planiranje uspostavljanja nečega što bi bila nelegitimna, nasilno desničarska vlada. Bertrand, bivši ministar rada pod desničarskim predsjednikom Nicolasom Sarkozyjem, slijedio bi program štednje, represije policijske države i napada na imigrante, dok će Macron nastaviti sudjelovati u međunarodnim ratovima NATO-a. Izvještavajući o Bertrandovim pokušajima da se reklamira kao mogući premijer u razgovorima s Macronom, Le Figaro piše:
[On] podsjeća da je do zatvaranja „Jungle“ [imigrantskog kampa] u Calaisu 2016. došlo dok je on bio predsjednik regije, radeći s ministrom unutarnjih poslova [Socijalističke stranke] Bernardom Cazeneuveom. Kao i prekid državnih ugovora s muslimanskom srednjom školom Averroès. To pokazuje da u vojno-policijskim pitanjima ne promiče „slabi konsenzus“. Sada ostvaruje brojne kontakte na desnici i ljevici, među poslovnim krugovima i sindikatima.
Macron i Bertrand očito očekuju da se mogu osloniti na potporu dijelova NFP-a u provedbi desničarske agende. Zajedno, njihove dvije stranke imaju samo 146 od 577 mjesta u Nacionalnoj skupštini, daleko manje od 289 potrebnih za većinu. I tako Bertrand sada razgovara ne samo sa sindikalnim birokracijama, koje su podržale NFP na izborima, već i sa strankama koje su se pridružile Mélenchonu u NFP-u – poput buržoaske Socijalističke stranke (PS), staljinističke Francuske komunističke partije (PCF) i Zelenih.
Bezobzirnost NFP-a razotkriva potpuno sitnoburžoaski karakter Mélenchona i njegove stranke France Unbowed (LFI), vodeće snage u koaliciji NFP. Izvan NFP-a, cijeli segment srednje klase, uključujući potomke otpadnika od trockizma kao što su Radnička borba (LO) i morenoitska Révolution permanente (RP), također stoje izloženi. Ove su skupine promicale NFP kao put naprijed za radničku klasu, ali njihov je stav sada diskreditiran.
Macrona, „predsjednika bogatih“, se prezire jer vlada protiv naroda i provodi politike koje zahtijeva financijski kapital, a što odbija međunarodna radnička klasa. Nevjerojatnih 91 posto Amerikanaca i 89 posto Zapadnih Evropljana protivi se slanju NATO trupa u Ukrajinu da vode rat protiv Rusije koji prijeti eskalacijom u nuklearni rat. Slično tome, 91 posto Francuza protivi se smanjenju mirovina koje je Macron odredio prošle godine bez glasovanja, suočen s masovnim prosvjedima i štrajkovima, kako bi se financirao rat.
Ishod glasovanja od 7. srpnja otkrio je široko protivljenje u Francuskoj ksenofobičnim, antimuslimanskim i antiimigrantskim politikama i neofašističke RN i Macrona, kao i duboko ukorijenjeno protivljenje genocidu koji provodi izraelski režim u Gazi. NFP je prokockao ovu političku priliku, brzo formirajući izborni savez.
NFP i njegovi sateliti ne predstavljaju radničku klasu, već – poput savezničkih stranaka diljem Evrope poput Syrize u Grčkoj, Podemosa u Španjolskoj ili stranke Ljevica u Njemačkoj – bogate slojeve srednje klase u akademskoj zajednici, sindikalnoj birokraciji i političkim i medijskim ustanovama. Vezani za kapitalistički državni stroj i vladajuću klasu, oni slijede pragmatične manevre unutar nacionalnog okvira, temeljenog na politici rodnog i rasnog identiteta.
NFP se ne može staviti na čelo nadmoćne opozicije Macronu, radničke klase, jer bi ih to brzo odvelo mnogo više u lijevo nego što su spremni ići. Doista, izborni program NFP-a koji je LFI dogovorio s PS-om pozivao je na slanje francuskih trupa kao „čuvara mira“ u Ukrajinu i jačanje francuske obavještajne službe i vojne policije. NFP se stoga boji pokreta u radničkoj klasi protiv Macrona koji bi također bio usmjeren protiv njegove vlastite politike.
Umjesto toga, Castets se promovira na temelju svoje seksualne orijentacije. Ovog je tjedna dala intervju za lifestyle magazin Paris Match otkrivši da je, osim što je „pariški tehnokrat koji nadzire servisiranje duga prijestolnice od 8 milijardi eura“, i lezbijka sa ženom i djecom. Komentirala je: „Želim reći tko sam.“
Odlučujuće pitanje u političkom identitetu NFP-a je to što se protivi socijalizmu i blokira izgradnju pokreta u međunarodnoj radničkoj klasi protiv rata, genocida i kapitalizma. Goruće pitanje s kojim se suočavaju radnici i omladina jest kakve političke zaključke izvući iz razotkrivanja NFP-ove kontrarevolucionarne uloge.
Pojavit će se eksplozivna konfrontacija između radničke klase i bilo koje vlade koja na kraju formira vladu. Radnici ne mogu voditi ovu borbu pod kontrolom nacionalnih sindikalnih birokracija povezanih s NFP-om. Potrebna je izgradnja neovisnih organizacija borbe na radnim mjestima, u školama i radničkim četvrtima koje mogu mobilizirati ogromnu društvenu opoziciju među radnicima i povezati je s razvojem borbi njihove klasne braće i sestara diljem svijeta.
Neodvojiva od ovoga je borba za izgradnju novog revolucionarnog vodstva u radničkoj klasi kako bi se razbile političke prepreke koje su postavile staljinističke, socijaldemokratske i populističke snage NFP-a. Samo je jedna stranka upozorila na reakcionarnu ulogu Mélenchona i NFP-a. Ta stranka, koja se danas mora izgraditi, je Parti de l’égalité socialiste, francuska sekcija Međunarodnog odbora Četvrte Internacionale, svjetskog trockističkog pokreta.