Genocid u Gazi od strane Izraela, izveden oružjem i uz poticaj američkog imperijalizma, potaknuo je najveći globalni antiratni pokret od prosvjeda protiv rata u Iraku 2003. godine. Nakon dugog razdoblja prividne depolitizacije radnika i mladih, milijuni ljudi su uzdrmani i radikalizirani svjedočeći genocidu u nastajanju u 21. stoljeću.
U Sjedinjenim Američkim Državama je posebno diskreditirana Demokratska stranka. Bidenova administracija je osiguravala oružje, sredstva i obavještajne podatke za ovaj genocid, dok je u suradnji s fašističkim republikancima provodila akciju policijskog slamanja prosvjednika na sveučilišnim kampusima.
Ogromna većina onih koji su se pridružili prosvjedima u SAD-u rođeni su u 21. stoljeću. Odrasli su svjedoci beskrajnih ratova američkog imperijalizma, socijalne štednje i, nedavno, masovne smrti od COVID-19, kao rezultat ubojitog odgovora vladajuće klase na pandemiju.
Tijekom tog razdoblja klasnu borbu potiskivala je sindikalna birokracija, a svako razumijevanje povijesti i društva bilo je potkopano prevladavajućom klimom reakcije i promicanjem antimarksizma. Pod ovim uvjetima, neizbježno je da je početni stadij masovne radikalizacije povezan s iznenadnim isticanjem organizacija i tendencija koje su donedavno bile malo poznate.
Među najistaknutijima od njih su Partija za socijalizam i oslobođenje (PSL), koja je suorganizirala mnoge prosvjede, i povezana koalicija ANSWER. Svojom retorikom PSL apelira na antiimperijalističke i antikapitalističke osjećaje, te se predstavlja znatno radikalnijim od Demokratskih Socijalista Amerike koji djeluju kao „lijeva“ frakcija unutar Demokratske stranke. U svojoj predsjedničkoj kampanji 2024., PSL se također prikazuje kao socijalistička alternativa Demokratskoj stranci i jezgra nove „stranke radničke klase“.
Ali, kao i svaka politička organizacija ili tendencija, PSL se mora ocijeniti, ne prema onome što govori o sebi, već prema svojoj povijesti i političkom programu. Samo se na temelju toga može procijeniti klasni karakter organizacije i implikacije njezine politike. Stoga zahtijevaju ozbiljnu analizu.
Povijesni zapis PSL-a: Obrana staljinizma, grobara socijalističke revolucije
PSL ne govori ništa o vlastitoj povijesti. Na njihovoj će se stranici uzalud tražiti prikaz njihovih povijesnih korijena i ocjena ključnih iskustava 20. stoljeća. Postoje jasni razlozi za ovu šutnju.
Prvo, kao i svaka sitnoburžoaska tendencija, PSL odbacuje povijesni i klasni pristup politici, tj. marksističku politiku, i umjesto toga razvija svoju politiku temeljenu na pragmatičnim razmatranjima.
Drugo, cijeli njihov povijesni zapis razotkriva PSL kao antitrockističku tendenciju koja je gorko neprijateljska prema radničkoj klasi i marksizmu.
Povijesno gledano, PSL je nastao iz raskola unutar Radničke svjetske stranke. Nijedna od njih nikada nije objasnila razlaz između dviju organizacija, a publikacije PSL-a do danas citiraju ono što nazivaju „organizacijskim genijem“ Sama Marcyja (1911.-1998.) i tvrde da je njegova politika njihova baština.
Sam Marcy se radikalizirao u međuratnom razdoblju i pridružio komunističkom pokretu u Sjedinjenim Američkim Državama 1930-ih. Bio je privučen trockizmom i pridružio se Socijalističkoj radničkoj stranci, tadašnjoj američkoj sekciji Četvrte Internacionale, 1940-ih.
Trockistički pokret pojavio se 1923.-24. u borbi za obranu programa svjetske socijalističke revolucije protiv nacionalističkog programa staljinizma. Staljin je, izražavajući interese privilegirane birokracije koja se učvrstila unutar radničke države kao rezultat međunarodne izolacije USSR-a, formulirao program izgradnje „socijalizma u jednoj zemlji“. Ovaj nacionalistički program trebao je biti osnova za desetljećima dugu nasilnu reakciju protiv Oktobarske revolucije.
Politika staljinista dovela je do razornih poraza radničke klase. U Kini tijekom revolucije 1925.-27., staljinisti su podredili Kinesku komunističku partiju nacionalnoj buržoaziji, što je rezultiralo masakrom komunista. Ova katastrofalna linija kasnije je replicirana na Bliskom istoku i drugim regijama, gdje je staljinizam razoružao potlačene mase u njihovoj borbi protiv imperijalizma. U naprednim imperijalističkim zemljama staljinisti su 1930-ih počeli surađivati s „demokratskim“ frakcijama buržoazije. U SAD-u je to poprimilo oblik konačnog potpunog pokoravanja KP-a Demokratskoj stranci.
Unutar USSR-a, birokracija je razvila nasilni aparat za suzbijanje radničke klase. U svojoj znanstvenoj studiji o pojavi staljinizma, Izdana revolucija, Lav Trocki je naglasio da se uzurpacija političke moći od strane birokracije može prekinuti, a degeneracija radničke države preokrenuti samo političkom revolucijom radničke klase koja je usmjerena na svrgavanje birokracije, kao dio borbe za širenje revolucije na međunarodnoj razini.
U Velikom teroru 1930-ih, staljinistička je birokracija ubila stotine tisuća socijalističkih radnika, intelektualaca i trockista u USSR-u, ali i drugdje, kao u Španjolskoj tijekom građanskog rata. Kao što je rekao Trocki, „sadašnja čistka povlači između boljševizma i staljinizma ne samo krvavu crtu, već cijelu rijeku krvi.“ Godine 1940. i samog će Trockog u Meksiku ubiti staljinistički agent.
Obezglavljujući radničku klasu, staljinizam je u poslijeratnom razdoblju odigrao središnju ulogu u sabotiranju revolucionarnih pokreta radničke klase u Evropi i Aziji. Time je osigurao opstanak svjetskog kapitalističkog sustava, koji je bio duboko diskreditiran barbarstvom fašizma i Drugim svjetskim ratom. Za Četvrtu Internacionalu, koju je 1938. utemeljio Trocki, to je stvorilo izuzetno teške uvjete. Godine 1953. osnovan je Međunarodni odbor Četvrte Internacionale za obranu programa trockizma protiv likvidicionističke pabloističke tendencije srednje klase.
Odgovarajući impresionistički na poslijeratnu ponovnu stabilizaciju kapitalizma, pabloisti su izjavili da je nastala „nova svjetska stvarnost“ koju definira borba „dva tabora“ – imperijalizma i Sovjetskog Saveza. Borba između ova dva tabora, prema pabloistima, zamijenila je međunarodnu klasnu borbu. Pabloisti su tako odbacili revolucionarnu ulogu radničke klase i pripisali takvu ulogu staljinističkoj birokraciji. Na temelju te perspektive, pabloisti su sustavno radili na likvidaciji Četvrte Internacionale u staljinističke i socijaldemokratske stranke, kao i u buržoaske nacionalističke pokrete.
Marcy se u početku nije pridružio pabloistima, ali će uskoro podleći istim klasnim i političkim pritiscima i razviti slične političke koncepcije. U članku o Samu Marciju 1998., Fred Mazelis, član utemeljitelja Radničke lige (prethodnice Socijalističke stranke jednakosti) objasnio je Marcijev pomak u desno kao i širih dijelova srednje klase:
Poslijeratna ponovna stabilizacija imperijalizma, potpomognuta snažnim utjecajem i kontrarevolucionarnom politikom sovjetskog režima, duboko je dezorijentirala mnoge koji su se ranijih godina borili protiv kapitalističke eksploatacije, kao i njezinih agenata u socijaldemokratskoj i staljinističkoj birokraciji. Brza birokratizacija CIO sindikata i relativno mirovanje američke radničke klase [u poslijeratnom razdoblju] naveli su ih da odbace borbu za marksističke principe u radničkoj klasi kao beznadan projekt. U isto vrijeme, širenje sovjetskog bloka te kineska i jugoslavenska revolucija uzete su kao dokaz da bi sovjetska birokracija i staljinističke stranke mogle biti prisiljene krenuti putem revolucije. Perspektiva svjetske socijalističke revolucije, koja je animirala utemeljitelje marksističkog pokreta i vođe Ruske revolucije, napuštena je u ime „nove svjetske stvarnosti“.
Kada je Marcy raskinuo s programom trockizma u drugoj polovici 1950-ih, učinio je to na izričito prostaljinističkoj osnovi. Dok je još bio u SWP-u 1956., Marcy je odgovorio na političku revoluciju mađarskih radnika protiv staljinističke birokracije osuđujući radnike kao sudionike u „kontrarevoluciji“. Pozdravio je slamanje ustanka vojnim snagama birokracije. Nešto više od dvije godine kasnije, početkom 1959., Marcy se odvojilo od SWP-a i osnovao Radničku svjetsku stranku (WWP).
U nadolazećim godinama i desetljećima, Marcy i WWP, kako je navedeno u članku WSWS-a, „uspjeli su kombinirati ulizivačko hvaljenje staljinističkih tirana kao što su pokojni Kim Il Sung iz Sjeverne Koreje i Nicolae Ceaușescu iz Rumunjske s puzećom podrškom antikomunističkoj AFL-CIO birokraciji.“
Karakterizirajući WWP 2000. godine, pokojna Helen Halyard, dugogodišnja vođa trockističkog pokreta u SAD-u, napisala je:
U WWP-u se susreće nekoliko ideoloških tendencija u suštini reakcionarnog karaktera. To uključuje stajalište prosvjedne politike, staljinizam, buržoaski nacionalizam i oblike identitetske politike kao što je crnački nacionalizam. Sve su to obilježja onoga što često nazivamo radikalizmom srednje klase, tj. političkom perspektivom koja odražava interese ne radničke klase, već slojeva srednje klase koji su nezadovoljni svojim položajem u kapitalističkom društvu, ali ujedno i nesposobni promicati revolucionarno protivljenje statusu quo. U kapitalističkom društvu, samo program koji artikulira neovisne interese radničke klase i bori se za uspostavu jedinstva radničke klase i njezine političke neovisnosti od svih dijelova buržoazije – liberalnih kao i konzervativnih – može pružiti temelj za revolucionarni socijalistički pokret.
U svojim bitnim crtama, PSL je naslijedio poglede i politiku WWP-a.
Saveznici PSL-a danas: podložnost Demokratskoj stranci i buržoaskim nacionalističkim režimima
Postoji izravna linija kontinuiteta između PSL-ove povijesne obrane staljinizma i njegove današnje političke orijentacije.
PSL u svom političkom programu zagovara reakcionarnu, modernu verziju „socijalizma u jednoj zemlji“ – ovaj put u SAD-u. U međuvremenu, unatoč svojoj radikalnoj retorici, orijentiran je u potpunosti na pritiskanje najstarije kapitalističke stranke u svijetu, Demokratske stranke, koja je glavni instrument Wall Streeta i američkih vojnih i obavještajnih agencija.
U članku za člankom i govoru za govorom, PSL pokušava uvjeriti mlade ljude i radnike da, čak i nakon 9 mjeseci genocida i više od 186,000 mrtvih, „pritisak“ na Bidenovu administraciju „radi“.
Ova perspektiva pritiska na Demokratsku stranku potaknula je prosvjede protiv invazije Bushove administracije na Irak 2003.-2004., koje je u SAD-u uglavnom organizirala koalicija ANSWER. To se, kao i sada, pokazalo kao potpuno slijepa ulica. Baš kao što ova perspektiva nije mogla zaustaviti invaziju na Irak koji je rezultirao pokoljom do jednog milijuna Iračana u desetljeću okupacije, genocid u Gazi nije zaustavljen, nego je intenziviran.
Daleko od „odgovaranja“ na pritisak, demokrati i republikanci ne samo da su eskalirali napad na demokratska prava kod kuće, već su također pozvali – demonstrativno – glavnog koljača, Benjamina Netanyahua, da se obrati Kongresu 24. srpnja kako bi pružio „izvještaj“ o genocidu. Glavni zahtjev koalicije ANSWER i PSL-a opet je bio usmjeren prema Bidenovoj administraciji: da se Benjamin Netanyahu uhiti i preda Međunarodnom kaznenom sudu.
U tim naporima, PSL i ANSWER koalicija dobili su podršku birokracije Ujedinjenih radnika u automobilskoj industriji (UAW), koja je u potpunosti integrirana u Bidenovu administraciju i Demokratsku stranku, glavne zagovornike izraelskog genocida u Gazi. Predsjednik UAW-a Shawn Fain bio je počasni gost Bidenovog govora o stanju nacije i posjetio je Bijelu kuću više puta od njegovog lažnog izbora 2022., obećavši Bidenu da će „ići u rat i staviti moć članstva iza vas.“
PSL također zagovara jedan od primarnih alata američke vladajuće klase za podjelu radnika: rasnu i identitetsku politiku. U posebno znakovitom dokazu svog odbacivanja marksizma, povijesne istine i osnovnih demokratskih načela, PSL je podržao napade na američke revolucije i Abrahama Lincolna koji su svoj najpodliji izraz našli u Projektu 1619 New York Timesa.
Dok se bavi rasnom i nacionalističkom politikom i surađuje sa sindikalnim birokracijama u SAD-u, na Bliskom istoku i međunarodno, PSL podržava buržoaske nacionalističke režime i protivi se neovisnoj mobilizaciji radničke klase protiv imperijalizma i sustava nacionalnih država. U svojim člancima o genocidu u Gazi, PSL kombinira promicanje beskičmenjačke prosvjedničke politike usmjerene na pritisak na američki imperijalizam s besramnim veličanjem buržoaskih i sitnoburžoaskih nacionalističkih snaga poput Hamasa i Huti pobunjenika u Jemenu, koje je opisao kao „osovine otpora“ koja je Izraelu već nanijela „strateški poraz“.
Ostali politički heroji PSL-a uključuju ličnosti poput Josea Marije Sisona, koji je bio odgovoran za krvave poraze radničke klase na Filipinima i završio je podržavajući fašističku Duterteovu vladu pred kraj svog života. Ipak, PSL ga je opisao kao „druga“ i „briljantnog i posvećenog revolucionara“.
U Kini PSL veliča kapitalistički režim Xi Jinpinga. Dana 22. listopada 2022. opisao je Komunističku partiju Kine kao „vladajuću stranku“ koja je „duboko zabrinuta za dobrobit kineskog naroda“. Bilo je to samo nekoliko tjedana prije nego što je KPK podlegla pritisku imperijalističkih sila i potpuno napustila sve mitigacijske mjere protiv COVID-a, što je dovelo do preko milijun mrtvih u roku od nekoliko tjedana. Treba naglasiti da je PSL, odraz vladajuće klase u SAD-u i na međunarodnoj razini, proglasio pandemiju COVID-a netemom, potpuno ignorirajući pandemiju u svojoj predsjedničkoj kampanji i na svojoj web stranici.
Iako na manje otvoren način, PSL također zagovara orijentaciju na Putinov režim i odbio je osuditi njegovu reakcionarnu invaziju na Ukrajinu 24. veljače 2022.
U izjavi objavljenoj dva dana prije invazije, PSL je opisao širenje NATO-a kao egzistencijalnu prijetnju Rusiji i „jasno opravdanje s geopolitičkog stajališta“ za rusko „donošenje odluka“. Kao „rješenje“, PSL se obratio NATO-u, pozivajući ga da se sam raspusti. PSL je izjavio: „Ukidanje NATO-a riješilo bi eksplozivne napetosti u istočnoj Evropi i predstavljalo povijesni korak prema svjetskom miru.“ Nepotrebno je reći da vladajuća klasa u imperijalističkim zemljama nije poduzela ovaj „povijesni korak prema svjetskom miru“!
Kada je Putinov režim izvršio invaziju manje od 48 sati kasnije, PSL je izdao izjavu koja se ponovno u potpunosti usredotočila na ulogu NATO-a u izazivanju rata i inzistirala na tome da je NATO bio agresor. Iako je to samo po sebi točno, bez osude reakcionarne invazije Putinovog režima i unapređenja jasne linije za radničku klasu u Rusiji, Ukrajini, Evropi i SAD-u da se suprotstave ovom ratu, takvi pozivi koji osuđuju NATO predstavljaju de facto prilagođavanje i opravdavanje politike Putinovog režima. PSL je čak koristio jezik Kremlja, opisujući rat kao „specijalnu vojnu operaciju“. Od tada PSL nije izdao niti jedan programski dokument o ratu u Ukrajini.
Nasuprot tome, Međunarodni odbor Četvrte Internacionale, nekoliko sati nakon početka rata, nedvosmisleno je osudio invaziju. U načelnoj izjavi od 24. veljače 2022., IC je naveo:
Unatoč provokacijama i prijetnjama sila SAD-a i NATO-a, ruskoj invaziji na Ukrajinu moraju se suprotstaviti socijalisti i klasno svjesni radnici. Katastrofa pokrenuta raspadom Sovjetskog Saveza 1991. ne može se spriječiti na temelju ruskog nacionalizma, potpuno reakcionarne ideologije koja služi interesima kapitalističke vladajuće klase koju predstavlja Vladimir Putin.
Ono što je potrebno nije povratak na vanjsku politiku carizma prije 1917., već oživljavanje, u Rusiji i diljem svijeta, socijalističkog internacionalizma koji je nadahnuo Oktobarsku revoluciju 1917. i doveo do stvaranja Sovjetskog Saveza kao radničke države. Invazija na Ukrajinu, kakva god opravdanja dao Putinov režim, služit će samo podjeli ruske i ukrajinske radničke klase i, štoviše, služiti interesima američkog i evropskog imperijalizma.
Na površini, može izgledati kontradiktorno da PSL apelira na Bidenovu administraciju i NATO da se „ukinu“, dok u isto vrijeme pruža de facto podršku Putinovom režimu i Xijevom režimu. Međutim, s temeljnog stajališta povijesne i društvene orijentacije, ova linija je savršeno dosljedna.
Zapravo, posebno u svojim apelima na imperijalističku vladajuću klasu, PSL odražava neostaljinističku politiku Putinovog režima, koji je nastao kao bonapartistički režim iz restauracije kapitalizma od strane staljinističke birokracije u USSR-u. Svojom reakcionarnom invazijom na Ukrajinu, Putinov režim pokušao je izvršiti pritisak na imperijalističke sile i prisiliti ih da sjednu za pregovarački stol. Iako se ova računica katastrofalno izjalovila, Kremlj ju nije odbacio. Putinov režim, čija je glavna briga očuvanje imovine oligarha od prijetnje socijalne revolucije, dijeli orijentaciju staljinističke birokracije prema „mirnom suživotu“ s imperijalizmom. Ova neostaljinistička vanjska politika nije samo prokapitalistička nego je i neodrživa.
Kao što je David North objasnio 2023.:
Mirna distribucija i raspodjela globalnih resursa između kapitalističkih i imperijalističkih država je nemoguća. Proturječja između globalne ekonomije i kapitalističkog sustava nacionalnih država dovode do rata. U svakom slučaju, ostvarenje „multipolarnog“ svijeta, ostavljajući po strani njegove netočne teorijske temelje, zahtijeva njegovo mirno prihvaćanje od strane današnje dominantne imperijalističke sile, Sjedinjenih Američkih Država. To nije realna perspektiva. Sjedinjene Američke Države suprotstavit će se svim raspoloživim sredstvima pokušajima blokiranja njihove težnje za „unipolarnom“ hegemonijom. Dakle, utopijska težnja da se „unipolarni“ svijet zamijeni „multipolarnim“ svijetom vodi, vlastitom uvrnutom logikom, u Treći svjetski rat i u uništenje planeta.
Zaključak
Osnovno je načelo socijalističkog suprotstavljanja imperijalističkom ratu da on mora biti ukorijenjen u radničkoj klasi i njezinu međunarodnom ujedinjenju. Štoviše, od Prvog svjetskog rata, revolucionarni socijalisti uvijek su inzistirali na tome da, u reakcionarnom sukobu, radnici u svakoj zemlji moraju zauzeti poziciju revolucionarnog defetizma – to jest, politiku revolucionarnog suprotstavljanja „vlastitoj“ kapitalističkoj klasi koja, kroz sredstva rata, nastoji obraniti vlastite nacionalne i gospodarske interese protiv radničke klase kako u inozemstvu tako i kod kuće.
PSL sva ova načela okreće naglavačke: U uvjetima nadolazećeg svjetskog rata i diskreditacije poznatijih pseudoljevičarskih tendencija poput DSA, očajnički pokušava zadržati radničku klasu i mladež vezane uz ovu ili onu frakciju buržoazije. Daleko od istinske socijalističke tendencije, radi se o nacionalističkoj sitnoburžoaskoj radikalnoj skupini čija se glavna uloga sastoji u sprječavanju radikalizirane mladeži i radnika da pronađu put prema istinskoj socijalističkoj i revolucionarnoj politici.
To je našlo jasan izraz u ulozi PSL-a kao „političke policije“ na prosvjedima protiv genocida: dok su se bavili radikalnim floskulama na pozornici, bez znanja većine prosvjednika, PSL je rutinski sprječavao članove IYSSE-a i SEP-a da govore na prosvjedima.
Čitava povijest i politika PSL-a najbolje se može opisati kao neostaljinistička. Reciklira sve stare pokvarene manevre grobara socijalističke revolucije 20. stoljeća, bilo u središtu svjetskog imperijalizma u SAD-u, bilo u potlačenim zemljama. To govori o dubini krize vladajuće klase da se ona sada mora oslanjati na takve snage kako bi izbacila iz kolosijeka masovno protivljenje svojoj politici i poduprla svoju vladavinu.
Nije potrebno duboko povijesno predviđanje da bi se predvidjelo da je ovaj oslonac doista klimav. PSL je primarni kandidat za ono što je Trocki prikladno nazvao „smetlištem povijesti“. Njihova politika neće izdržati test nadolazećih šokova rata i klasne borbe. Pojava i nestanak takvih tendencija nije iznimka nego pravilo svakog procesa masovne radikalizacije.
Kretanje masa prema revoluciji ne dolazi preko noći. Radnička klasa i mladi ljudi prolaze kroz određena iskustva borbe, tijekom kojih dolaze u dodir s različitim političkim tendencijama i moraju prevladati političke i ideološke prepreke koje im na put postavlja vladajuća klasa.
Ali to samo čini zadatak izvlačenja političkih lekcija iz proteklih 10 mjeseci prosvjeda i uloge organizacija poput PSL-a još hitnijim.
Prosvjedni pokret protiv genocida u Gazi je na raskrižju. Ako njome i dalje budu dominirale sitnoburžoaske nacionalističke organizacije podređene Demokratskoj stranci, neizbježno će propasti, pogoršavajući osjećaj demoralizacije i političkog očaja među mladima koji je već doveo do tragičnog samoubilačkog prosvjeda Aarona Bushnella.
Pravi put je u okretanju radničkoj klasi i izgradnji snažnog socijalističkog antiratnog pokreta, sposobnog da prekine Treći svjetski rat u razvoju, koji metastazira Bliskim istokom i istočnom Evropom, s Rusijom, Kinom i Iranom na vidiku američkog imperijalizma.
Međunarodna omladina i studenti za socijalnu jednakost, studentska i omladinska organizacija svjetskog trockističkog pokreta, stoga poziva sve mlade ljude i radnike koji se protive imperijalističkom ratu da se bore za izgradnju socijalističkog vodstva u radničkoj klasi! Proučavajte povijest i politiku trockizma! Prisustvujte skupu koji organiziraju Socijalistička stranka jednakosti (SAD) i IYSSE u Washingtonu DC 24. srpnja kako bi se izgradio pravi socijalistički antiratni pokret za zaustavljanje genocida u Gazi, rata u Ukrajini i eskalacije prema Trećem svjetskom ratu!