Otkako je predsjednik Emmanuel Macron prošlog mjeseca imenovao Gabriela Attala na čelo nove francuske vlade, radnička klasa ponovno se počela boriti. Nedavni štrajk nastavnika i pozivi na štrajkove prijevoznika početni su potresi koji nagovještavaju širu erupciju klasne borbe u Francuskoj i na međunarodnoj razini. Oni se odvijaju usred međunarodnog vala masovnih prosvjeda protiv genocida koji provodi izraelski režim u Gazi, uz podršku Macrona i drugih najviših dužnosnika NATO-a.

Gnjev radničke klase raste zbog navale kapitalističke eksploatacije koja vodi do povijesnog kolapsa životnog standarda. Europska kapitalistička oligarhija preusmjerava trilijune eura u spašavanje banaka i povećanje vojne potrošnje usred eskalacije NATO-ruskog rata u Ukrajini. Dok francuski milijarderi povećavaju svoju neto vrijednost za stotine milijardi svake godine, cijene hrane porasle su 20 posto, a energije 30 posto od 2021., a plaće stagniraju. 

Ova objektivno revolucionarna situacija u nastajanju postavlja hitna pitanja perspektive. Radnici se ne suočavaju sa sindikalnim borbama koje se mogu voditi u nacionalnim okvirima, već s međunarodnom političkom borbom protiv srljanja kapitalizma u rat i fašističku reakciju. Odlučujuće pitanje je izgradnja međunarodnog revolucionarnog vodstva koje se bori da sruši kapitalizam, dovede radničku klasu na vlast i izgradi socijalizam. 

Francuska pruža mnoge primjere da bez takvog vodstva, čak ni najmilitantniji pokret ne može preokrenuti napad na radničku klasu. Prošlo je gotovo desetljeće eksplozivnih borbi: protiv zakona o radu Socijalističke partije (PS) 2016., prosvjeda „žutih prsluka“ 2018.-2019., protiv Macronovih naredbi za povratak na posao u pandemiji COVID-19. Prošle godine izbili su najveći masovni štrajkovi u Francuskoj od 1936. i 1968. protiv Macronove upotrebe izvanrednih ovlasti za nametanje izrazito nepopularne mirovinske reforme bez glasanja u parlamentu.

Ipak, eksplozija odozdo nije pomaknula reakcionarni kurs vladajuće elite, koja je odgovorila pomakom ne u lijevo, nego u desno. To je utjelovljeno u Macronovoj instalaciji Attala, potezu koji je transparentno dizajniran za provođenje politike rata i fašističke reakcije koja se praktički ne razlikuje od onih iz neofašističkog Nacionalnog pokreta (RN) Marine Le Pen.

U prosincu je Macronova stranka glasovala za odobravanje anti-imigracijskog zakona kojim se odbacuje načelo državljanstva po rođenju i prijeti nedržavljanima pristup medicinskoj skrbi, potez koji je Le Pen pozdravila kao „ideološku pobjedu“ krajnje desnice. Attal je, nakon što je došao na dužnost, obećao napade na zakone o osiguranju za nezaposlene i minimalnoj plaći. Također će dodatno ojačati ogromne francuske policijske snage i zabraniti muslimansku odjeću i implementirati „domoljubno“ obrazovanje u javnim školama.

Konačno, dok najviši britanski časnici zahtijevaju da se britanski narod pripremi za masovno novačenje za vođenje totalnog rata protiv Rusije, Attal planira implementirati obaveznu Univerzalnu nacionalnu službu (SNU) za francusku mladež, koju koordinira francuska vojska.

Komandni kadar buržoazije otvoreno obznanjuje da nova vlast ima za cilj postaviti neofašizam u središte javnog života. Attalova nominacija, napisao je Le Monde, „okončava nadu u marginalizaciju RN-a... Naprotiv, ona signalizira odluku da se 'izazove' Le Pen ne na temelju moralnih načela koja su postala nedjelotvorna, već na njezinoj sposobnosti da donese ozbiljno rješenje za probleme na koje ona ukazuje.“

Zašto zapisnik francuske buržoazije tvrdi da su načelni prigovori nasljeđu fašizma „nedjelotvorni?“ Ona je u konačnoj analizi povezana s genocidnom politikom imperijalizma danas. Neofašistička povijesna obrana Holokausta, rata za uništenje Sovjetskog Saveza i francuske suradnje s nacizmom ključna je za vladajuću klasu koja podržava genocid u Gazi, ulazak u novi svjetski rat s Rusijom i fašističku reakciju kod kuće.

Postoji široko protivljenje vladi Macron-Attal: manje od mjesec dana nakon njegove nominacije, Attalov rejting pao je na 32 posto. Ali ne postoji put naprijed za opoziciju radničke klase unutar izborno-parlamentarnog okvira. Izborna alternativa koju vladajuća klasa, glavni buržoaski mediji i politički establišment spremaju za vlast je neofašistkinja Le Pen koja iskorištava društvena pitanja i poziva se na anti-muslimanski rasizam, dok profitira od neofašističke orijentacije cijele buržoazije.

U radničkoj klasi mora se izgraditi novo revolucionarno vodstvo. Macronova fašistička evolucija razotkriva bankrot tendencija temeljenih na tradicijama saveza Narodne fronte s liberalnom buržoazijom. To uključuje ne samo staljinističke i socijaldemokratske stranke, već i srednju klasu, potomke otpadnika od trockizma koji su se razišli s Međunarodnim odborom Četvrte Internacionale (ICFI) kako bi se orijentirali na staljinističke ili socijaldemokratske birokracije.

Revolucionarno vodstvo mora se izgraditi na temelju ICFI-jeve obrane tradicija Oktobarske revolucije i trockizma. To proizlazi iz pregleda uloge sindikalne birokracije i njenih političkih saveznika u prošlogodišnjoj borbi za mirovine u Francuskoj. Kako su štrajkovi i prosvjedi rasli tijekom nekoliko mjeseci, a osobito nakon što su izbili prosvjedi protiv Macronove odluke da probije svoju reformu čak i bez glasanja u parlamentu, te su se tendencije povukle u strahu od događaja.

Ankete su pokazale da dvije trećine Francuza želi blokirati gospodarstvo i srušiti Macrona općim štrajkom, ali čelnici socijaldemokratskih i staljinističkih sindikalnih konfederacija rekli su da prosvjedi prijete neprihvatljivim nasiljem i da se moraju prekinuti. Dok je interventna policija napadala štrajkaše i mladež, birokracija je radila na demobilizaciji oporbe i konačno prekinula sve štrajkove protiv Macrona. To je omogućilo smanjenje mirovina unatoč protivljenju ogromne većine Francuza.

Jean-Luc Mélenchon iz France Unbowed (LFI) dobio je 8 milijuna glasova na predsjedničkim izborima 2022. godine. LFI, međutim, nije apelirao da mobilizira svoje birače da pripreme opći štrajk koji žele ljudi. Kao i druge pseudoljevičarske skupine – pabloitska Nova Antikapitalistička Stranka, morenoitska Révolution permanente i lambertistička Nezavisna Demokratska Radnička Stranka (POID) – rekla je da situacija nije revolucionarna. Taj se milje ograničio na apele Macronu da bude razuman, ili na apele sindikatima da vode narodnu, militantnu politiku.

Parti de l’égalité socialiste (PES), francuska sekcija ICFI-ja, bila je sama u borbi za izgradnju političkog pokreta protiv Macrona. Poziva radnike i mlade da usvoje rezolucije na svojim radnim mjestima i u školama kojima se poziva na svrgavanje Macrona, objašnjavajući da je to nužan prvi korak u borbi za radničku moć i socijalizam. Macronovo usvajanje neofašističke politike i njegove izjave o prijateljstvu s cionističkim režimom usred genocida u Gazi potvrđuju ovu poziciju.

Široki dijelovi francuske radničke klase znaju da Macron vlada protiv radnika. Međutim, još uvijek postoji jaz koji dijeli objektivno revolucionarnu situaciju od političke svijesti širokih radničkih masa. To je povezano s dominacijom nad radničkim borbama koju provode nacionalne sindikalne birokracije i pseudoljevičarske stranke imućne srednje klase koje nastoje razdvojiti radničke borbe od borbi svoje klasne braće i sestara na međunarodnoj razini i vezati ih za kapitalističku državu.

Kritični zadatak, u Francuskoj i međunarodno, ostaje borba za marksističku revolucionarnu svijest u radničkoj klasi. Jedini put naprijed je usađivanje unutar radničke klase duboke svijesti o imperativu globalnog jedinstva u njihovim borbama, usmjerenim na preuzimanje vlasti i provođenje socijalističkih politika. To zahtijeva izgradnju PES-a u Francuskoj i sekcija ICFI-ja u zemljama diljem svijeta.