Prošle nedjelje izbor fašističke TV osobe Javiera Mileia za predsjednika Argentine sa šokantno velikom razlikom od 11 posto protiv peronističkog kandidata Sergia Masse, ministra ekonomije u sadašnjoj vladi, ima velike političke i globalne implikacije za radničku klasu.

Svaki veći grad, osim nekoliko dijelova Buenos Airesa, i 20 od 23 provincije glasali su za Mileia, koji je u službenu politiku ušao tek prije dvije godine. Milei je poznat po svojim hitlerovskim ispadima protiv državne potrošnje i siromašnih, svom obožavanju američkog imperijalizma i Izraela, i svojim opskurantističkim uvjerenjima, uključujući izjaveda prima savjete od svog mrtvog psa.

Vodeći dijelovi argentinske vladajuće klase i imperijalizma uglavnom su stali iza Mileija i potaknuli njegovu planiranu „šok terapiju“ socijalne štednje i privatizacije, kao i gomilanje vojnih i paravojnih represivnih snaga.

Bloomberg citira argentinskog tajkuna koji je rekao: „Samo luđak može učiniti ono što je potrebno da povede zemlju naprijed.“ Bivši predsjednik Mauricio Macri, koji nudi svoju stranku kao pomoć Mileiju u vladavini, pozvao je nacionalnu televiziju na Mileijevu „revolucionarnu jezgru mladih“ da se obračuna s „orcima“ koji prosvjeduju protiv njegove politike, u očitom apelu za formiranje fašističkih bandi.

Sadašnja potpredsjednica i de facto čelnica peronizma, Cristina Kirchner, otkazala je put u Italiju i pozvala svoju fašističku nasljednicu, Victoriju Villarruel, da se sastanu i razgovaraju o tranziciji u srijedu, a potonja je sastanak opisala kao „povijesni za sve Argentince“.

Dolazak Mileija i Villarruel na vlast 10. prosinca doista je povijesni, jer bi trebao prekinuti svako uvjerenje da je argentinsko društvo steklo imunitet protiv fašizma nakon brutalne vojne diktature koju su podupirale SAD i koja je vladala prije samo četiri desetljeća.

Kao što je sažeo novinar Emilio Gullo: „Poput trojanskog konja, ali sa blještavim neonskim reklamama, Vojna stranka… je upravo ušla u vladu na demokratski način. Osim negiranja simbolične brojke od 30,000 nestalih i stalnog ocrnjivanja Majki s Plaza de Mayo, Villarruel je kći i nećakinja osuđenih vojnika i ima potporu mučitelja koji su zatvoreni zbog zločina protiv čovječnosti.“

Opasnost od fašizma je globalni fenomen koji se ne može podcijeniti, što pokazuje promocija vladajućih krugova poput Mileija, Trumpa u SAD-u i Bolsonara u Brazilu, Meloni u Italiji i novoizabranog Geerta Wildersa u Nizozemskoj.

Bez sumnje, Milei i argentinska vladajuća klasa vide potporu Bidenove administracije i evropskih sila izraelskom pokolju u Gazi kao nadahnuće i znak buduće potpore pokretanju genocidnog nasilja protiv osiromašene radničke klase kod kuće.

Međutim, fašizam nije samo korištenje brutalne represije i ultranacionalističke ili netrpeljive retorike. Fašizam je metoda kapitalističke vladavine koja nastoji uništiti sve radničke organizacije i njihove vođe, a koji se može provesti samo kao rezultat povijesnog i demoralizirajućeg poraza revolucionarnog vala borbi radničke klase.

Ovakav poraz se u Argentini nije dogodio. Zapravo, kao dio nadolazećeg uspona radnika protiv kapitalizma i rata na globalnoj razini, dvije godine koje su prethodile Mileijevoj izbornoj pobjedi u Argentini bile su obilježene rekordnim brojem uličnih prosvjeda 2022. i valom divljih štrajkova protiv diktata štednje IMF-a i rastućih životnih troškova troškova.

Epicentri tih borbi, poput Santa Cruza, Salte, Jujuya, Misionesa i Chubuta, kao i slojevi posebno osiromašenih i mlađih radnika ovisnih o neformalnom sektoru i socijalnoj pomoći koji su predvodili brojne masovne prosvjede u Buenos Airesu, glasovali su velikom razlikom za Mileija.

Takav kontradiktorni društveno-politički fenomen može se objasniti samo činjenicom da visoko progresivni pokret argentinske radničke klase ne može naći politički izraz ni u jednoj od postojećih stranaka takozvane „ljevice“. Naprotiv, radnici su sve više u sukobu sa svim tim strankama i kapitalističkim poretkom koji te stranke predstavljaju.

Sve iluzije koje mogu postojati među radnicima u apsurdnim „anarho-kapitalističkim“ ekonomskim rješenjima koja predlaže Milei raspršit će se u žaru masovnih borbi protiv drakonskih napada koje priprema nadolazeća administracija.

Bez obzira na političku zbrku, masovni glas za fašističkog kandidata ne predstavlja odobravanje argentinskih radnika za njegov program ekstremne, nesputane kapitalističke eksploatacije. Bio je to prije svega glas protesta protiv trulog buržoaskog establišmenta, prvenstveno povezanog s peronizmom.

Milei nije puka „aberacija“, kako tvrdi pseudo-ljevica. Isto su rekli i za Trumpa i Bolsonara, koji ostaju glavna politička oporba u SAD-u i Brazilu nakon što su predvodili pokušaje fašističkog udara 2021., odnosno 2023. godine. Poput svojih kolega, Milei proizlazi iz vrlo određenih povijesnih i materijalnih uvjeta.

Prije svega, ništa nije ostalo od masovne odanosti peronizmu, koji je bio perjanica buržoaskih nacionalističkih pokreta u Latinskoj Americi. Od njegova uspona na vlast prvi put 1946., politički pokret na čelu s Juanom Domingom Perónom njegovao je svoju povezanost s radničkim pravima, univerzalizacijom zdravstvene skrbi i obrazovanja, a kasnije i fenomenom Evite i njezinom pretenzijom da su interesi siromašnih i potlačenih bili cilj vladine politike. Danas, što se tiče radnika, peronistički aparat sastoji se od gomile korumpiranih dužnosnika i sindikalnih birokratskih nasilnika koji su se urotili kako bi proveli diktat korporacija i banaka.

Ono što je temeljni pokretač ovih burnih političkih događaja je sunovrat trećeg najvećeg gospodarstva u regiji u jednu od najgorih kriza u povijesti. Hiperinflacija koja desetkuje životni standard milijuna Argentinaca proizvod je sve dublje krize kapitalizma obilježene ratom, pandemijom COVID-19, višim kamatama i drugim šokovima na svjetskim tržištima koji utječu na svaku zemlju.

Stalna transformacija globalnog krajolika razgrađuje temelje raznih buržoaskih nacionalističkih, socijaldemokratskih i drugih nacionalno-reformističkih pokreta na koje se imperijalizam povijesno oslanjao kako bi ublažio klasne sukobe. To je također neizbježna sudbina svih takozvanih vlada i „pink tide“ stranaka koje su se pojavile u Latinskoj Americi u proteklih četvrt stoljeća.

Svojim političkim kolapsom peronizam za sobom povlači sve organizacije argentinske pseudoljevice. Bez njihovih podlih usluga, peronizam ne bi mogao nastaviti dominirati političkim životom u Argentini nakon što je efektivno odustao od bilo kakvih značajnih društvenih reformi od ranih 1970-ih, opetovano izdajući radnike.

Brojne snage koje tvrde da su socijalisti odigrale su vodeću ulogu u pružanju lijevog pokrića peronističkom aparatu. Nakon staljinističke Komunističke partije, najistaknutiju od ovih tendencija uspostavio je pokojni Nahuel Moreno, koji je predvodio raspuštanje nekoliko trockističkih organizacija u Latinskoj Americi nakon što je 1963. raskinuo s Međunarodnim odborom Četvrte Internacionale (ICFI).

Od 1950-ih morenoistička tendencija manifestirala je reakcionarnu orijentaciju prema nacionalnom oportunizmu koja je poprimila oblik neskrivene podređenosti peronizmu u sindikatima i vladama sve do vojnog udara 1976. Nakon što je djelovao kako bi blokirao revolucionarnu borbu radničke klase protiv peronističkog buržoaskog režima, Moreno je pasivno prihvatio diktaturu koju je podržavala CIA i koju je nazvao „najdemokratskijom u Latinskoj Americi“. Dok je bježao u inozemstvo, Moreno je poručio članovima svoje Socijalističke radničke stranke (PST) da ne brinu i da nastave s otvorenim radom. Oko 100 PST militanata je „nestalo“, a stotine drugih uhićeno je i mučeno.

Danas Morenovi nasljednici i njihovi koalicijski partneri u takozvanoj Fronti ljevice i radnika (FIT-U) koračaju istim putem.

Eksplozija kapitalističke krize i slom peronizma otvaraju put ostvarenju povijesnog zadatka izgradnje istinskog revolucionarnog vodstva u radničkoj klasi. Ovaj proces zahtijeva uspostavu akcijskih i obrambenih rank-and-file odbora neovisnih i suprotstavljenih peronističkom sindikatu i političkom aparatu kako bi se suprotstavili Mileijevim napadima i pripremili borbu za vlast u političkoj koordinaciji s rank-and-file radnicima diljem Latinske Amerike, u imperijalističkim centrima i šire.

Ovaj se povijesni zadatak može razviti samo u nepomirljivom suprotstavljanju morenoističkim i pabloističkim neprijateljima trockizma koji se sve otvorenije udružuju u kontrarevolucionarni savez s nacionalnom buržoazijom i imperijalizmom.

Slično kao što su podupirali rat SAD-a i NATO-a protiv Rusije u Ukrajini, grupe FIT-U su se svrstale iza peronističkog kandidata Sergia Masse, kojeg su sami Morenoisti opisali kao „kandidata veleposlanstva SAD-a“ i koji je nepokolebljiv pobornik cionističkog genocida u Gazi.

Sada stranke u FIT-U pokušavaju uspavati radničku klasu minimiziranjem opasnosti od diktature, istovremeno se uvjeravajući da ishod neće biti ništa drugačiji od prethodnih vlada, i polažući svoje nade u smrdljivi leš peronističke sindikalne birokracije.

Trockizam je anatema za ovu perspektivu. Teorija permanentne revolucije koju je razvio Lav Trocki i koja je pokrenula rusku revoluciju 1917. u potpunosti je potvrđena bankrotom peronizma i svih drugih buržoaskih nacionalističkih pokreta. Ova perspektiva, koju je Međunarodni odbor Četvrte Internacionale (ICFI) branio od pabloističkih revizionističkih pokušaja da likvidiraju trockistički pokret u staljinizam, kastroizam i druge oblike buržoaskog nacionalizma, utvrdila je da, u zaostaloj zemlji, borbu za oslobođenje od imperijalizma i druge demokratske zadatke može izvršiti samo proletarijat u sklopu svjetske socijalističke revolucije.

Samo kroz pažljivo usvajanje i proučavanje povijesti, tradicije i programa ICFI-a, kao najvažnijeg koraka prema osnivanju sekcija ove svjetske stranke socijalističke revolucije u Argentini i na međunarodnoj razini, revolucionarna će se avangarda u radničkoj klasi pojaviti. Nema vremena za gubljenje.