Ovo je predgovor za nadolazeću knjigu Davida Northa, Leon Trocki i borba za socijalizam u dvadeset i prvom stoljeću. North je predsjednik Međunarodnog uredničkog odbora World Socialist Web Site i predsjednik Socialist Equality Party (US).

Tiskana i epub verzija knjige biti će objavljena 30. lipnja 2023. Knjiga će biti dostupna za prednarudžbu na Mehring Books od 6. travnja.

***

Građa prikupljena u ovoj knjizi nastajala je tijekom četrdeset godina. Prvi esej, Lav Trocki i razvoj marksizma, prvobitno je objavljen u kasnu jesen 1982. Posljednja stavka, pismo organizaciji mladih koju su osnovali trockisti u Rusiji, Ukrajini i drugim zemljama bivšeg USSR-a, napisano je u veljači 2023.

Unatoč brojnim godinama koje dijele prvi i posljednji dokument, povezuje ih središnji argument: da je Lav Trocki bio najznačajnija figura u historiji socijalizma tijekom prva četiri desetljeća dvadesetog stoljeća i da njegovo naslijeđe ostaje kritični i nezaobilazni teorijski i politički temelj suvremene borbe za pobjedu svjetskog socijalizma. Događaji u posljednjih četrdeset godina snažno su potkrijepili ovu procjenu Trockijevog mjesta u historiji i njegovog trajnog političkog značaja.

Počnimo s činjenicom da je Trockijevu osudu staljinizma kao kontrarevolucionarne sile potvrdila historija. Ali kada je napisan prvi esej, Sovjetski Savez i povezani staljinistički režimi u istočnoj Evropi još su postojali. Staljinističke političke stranke povezane s birokracijom u Kremlju hvalile su se milijunima članova. Trockijevo predviđanje da će staljinistička birokracija obnoviti kapitalizam i da će se trula struktura režima srušiti pod teretom nacionalne ekonomske autarkije, nesposobnosti i laži, bilo je odbačeno kao „trockističko sektaštvo“ pa čak i „antisovjetska propaganda“ od strane mnogih političkih apologeta „stvarno postojećeg socijalizma“.

Lav Trocki i razvoj marksizma napisan je upravo u mjesecima kada je dugogodišnji i sve senilniji sovjetski vođa Leonid Brežnjev iz bolesničke postelje prešao u nekropolu Kremaljskog zida na Crvenom trgu. Staljinistička birokracija prenijela je svoju odanost najprije na Jurija Andropova, a potom na Konstantina Černjenka – koji se, u roku od nešto više od dvije godine, pridružio svom prethodniku uz zid Kremlja – i, konačno, u ožujku 1985., na Mihaila Gorbačova.

Unatoč svim potonjim obećanjima o novoj „otvorenosti“ [glasnost] u proučavanju sovjetske historije, Kremlj je nastavio osuđivati ​​borbu koju je Trocki vodio protiv staljinističkog režima i staljinističku izdaju Oktobarske revolucije.

Još u studenom 1987., dok se staljinistički režim približavao padu, Gorbačov je u svoj govor na sedamdesetu godišnjicu Oktobarske revolucije uključio obranu Staljina i otrovnu osudu Trockog. Ali kao što je Trocki jednom primijetio, zakoni historije pokazali su se moćnijim čak i od najmoćnijeg generalnog sekretara.

Jedina politička tendencija koja je predviđala i upozoravala da je Gorbačovljeva politika usmjerena prema raspadu Sovjetskog Saveza i obnovi kapitalizma bio je Međunarodni odbor Četvrte Internacionale (ICFI). Već u ožujku 1987., usred globalnog dodvoravanja, poznatog kao „Gorbymania“, novom sovjetskom vođi, Međunarodni odbor je upozorio:

I za radničku klasu u Sovjetskom Savezu i za radnike i potlačene mase na međunarodnoj razini, takozvana reformska politika Gorbačova predstavlja zlokobnu prijetnju. Ona ugrožava historijska osvajanja Oktobarske revolucije i povezana je s produbljivanjem kontrarevolucionarne suradnje birokracije s imperijalizmom na svjetskoj razini.^[1]

Dvije godine kasnije, 1989., u analizi Gorbačovljeve politike pod naslovom Perestrojka protiv socijalizma, napisao sam:

Tijekom protekle tri godine, Gorbačov je poduzeo odlučne korake za promicanje privatnog vlasništva nad proizvodnim snagama. Birokracija sve otvorenije poistovjećuje svoje interese s razvojem sovjetskih zadruga organiziranih po potpuno kapitalističkim linijama. Stoga, u onoj mjeri u kojoj vlastite privilegije birokracije više nisu vezane uz oblike državnog vlasništva, nego neprijateljski raspoložene prema njima, njeni odnosi sa svjetskim imperijalizmom moraju doživjeti odgovarajuću i značajnu promjenu. Glavni cilj sovjetske vanjske politike postaje sve manje obrana USSR-a od imperijalističkog napada i sve više mobilizacija imperijalističke potpore – političke i gospodarske – za ostvarenje domaćih ciljeva perestrojke, odnosno, razvoj kapitalističkih vlasničkih odnosa unutar Sovjetskog Saveza. Dakle, kontrarevolucionarna logika staljinističke teorije socijalizma u jednoj zemlji nalazi svoj krajnji izraz u razvoju vanjske politike usmjerene na potkopavanje sovjetske državne imovine i ponovno uvođenje kapitalizma unutar samog USSR-a.^[2]

Ne mogu sebi pripisati iznimne zasluge za ovu ocjenu Gorbačovljeve politike, što je potvrđeno kasnijim razvojem događaja. Perspektiva Međunarodnog odbora temeljila se na analizi proturječja sovjetskog društva i kontrarevolucionarne putanje staljinističkog režima koju je napravio Trocki pola stoljeća ranije u svojoj knjizi Izdanarevolucija. Štoviše, ICFI-jevo razumijevanje postsovjetskog procesa kapitalističke restauracije bilo je olakšano činjenicom da se on odvijao u smjeru koji je anticipirao Trocki.

Raspad Sovjetskog Saveza nije rezultirao, kao što je Francis Fukuyama predvidio, „Krajem Historije“, koji je analitičar Rand Corporation definirao kao „krajnju točku ideološke evolucije čovječanstva i univerzalizaciju zapadne liberalne demokracije kao konačnog oblika ljudske vlade.“^[3] Sasvim je jasno da Fukuyama nije predvidio dolazak Donalda Trumpa na mjesto američkog predsjednika.

Zapravo, ni u postsovjetskoj Rusiji ni u naprednim kapitalističkim zemljama razvoj se nije poklapao sa shemom mudraca iz Rand think tanka. U Rusiji su događaji opovrgli sva predviđanja kojima se opravdavala obnova kapitalizma. Umjesto prosperiteta, vatrena prodaja državne imovine bivšim sovjetskim birokratima i drugim kriminalnim elementima proizvela je masovno siromaštvo i zapanjujuće razine društvene nejednakosti. Umjesto da hrani procvat demokracije, nova ruska država brzo je poprimila oblik oligarhijskog režima. A tvrdnja da će Rusiju, nakon što nepovratno odbaci svoju historijsku povezanost s Oktobarskom revolucijom, njezini novi „zapadni partneri“ dočekati nježnim zagrljajima i mirno integrirati u bratstvo kapitalističkih nacija, pokazala se najizmišljenijim i najnerealnijim od svih predviđanja.

Unutar velikih imperijalističkih zemalja, događaji koji su uslijedili nakon raspada Sovjetskog Saveza – slijed ekonomskih, geopolitičkih i društvenih kriza koje su karakterizirale posljednja tri desetljeća – potkrijepili su marksističku analizu proturječja koja pokreću kapitalizam, kao svjetski sustav, ka uništenju. Osnivački dokument Četvrte Internacionale, koji je napisao Trocki 1938., definirao je historijsku epohu kao onu kapitalističke „smrtne agonije“ i opisao suvremenu situaciju uoči Drugog svjetskog rata:

Proizvodne snage čovječanstva stagniraju. Već novi izumi i poboljšanja ne uspijevaju podići razinu materijalnog bogatstva. Konjunkturne krize u uvjetima društvene krize cjelokupnog kapitalističkog sustava zadaju masama sve teže neimaštine i patnje. Rastuća nezaposlenost produbljuje financijsku krizu države i potkopava nestabilne monetarne sustave…

Pod sve većom napetosti kapitalističke dezintegracije, imperijalistički antagonizmi dospjeli su u slijepu ulicu na čijem se vrhuncu odvojeni sukobi i krvavi lokalni nemiri... moraju neizbježno stopiti u požar svjetskih dimenzija. Buržoazija je, naravno, svjesna smrtne opasnosti koju njezinoj dominaciji predstavlja novi rat. Ali ta je klasa sada nemjerljivo manje sposobna spriječiti rat nego uoči 1914.^[4]

Sadašnja svjetska situacija ima više od uznemirujuće sličnosti s onom koju je tako oštro opisao Trocki prije osamdeset pet godina. Njegovo razumijevanje svjetske situacije proizašlo je iz njegove analize izvora krize kapitalizma: 1) sukob između društvene proizvodnje i privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju; i 2) nekompatibilnost kapitalističkog sustava nacionalne države s objektivnim razvojem svjetskog gospodarstva. Unutar okvira kapitalizma, kriza koja proizlazi iz tih proturječja dovodi do dvostruke katastrofe fašističkog barbarstva i svjetskog rata.

U svojoj analizi kobne dinamike globalnog kapitalizma, Trocki je središnji naglasak stavio na ulogu američkog imperijalizma. Godine 1928., pišući iz daleke Alma Ate u srednjoj Aziji (u koju ga je protjerao staljinistički režim), napisao je:

U razdoblju krize hegemonija Sjedinjenih Američkih Država djelovat će potpunije, otvorenije i nemilosrdnije nego u razdoblju procvata. Sjedinjene Američke Države nastojat će prevladati i izvući se iz svojih poteškoća i bolesti prvenstveno na račun Evrope, bez obzira na to događa li se to u Aziji, Kanadi, Južnoj Americi, Australiji ili samoj Evropi, ili se to događa mirnim putem ili ratom.^[5]

Godine 1934. Trocki je opisao putanju američkog imperijalizma još oštrijim riječima:

Američki kapitalizam suočava se s istim problemima koji su Njemačku 1914. gurnuli na ratni put. Svijet je podijeljen? Mora se ponovno podijeliti. Za Njemačku je to bilo pitanje „organiziranja Evrope“. Sjedinjene Američke Države moraju „organizirati“ svijet. Historija dovodi čovječanstvo licem u lice s vulkanskom erupcijom američkog imperijalizma.^[6]

Trocki se rugao sklonosti Sjedinjenih Američkih Država da svoju predatorsku politiku posvete humanitarnim frazama. Nezaboravno je opisao predsjednika Woodrowa Wilsona, nakon Prvog svjetskog rata, kao „filistra i licemjera“, „uljnog Tartuffea“ koji „prolazi krvavom Evropom kao vrhovni predstavnik morala, kao Mesija američkog dolara; kažnjavajući i uređujući sudbine naroda.“^[7] Sada kada je Wilsonov opaki rasizam postao dobro poznat, Trockijev opis nekoć cijenjenog američkog predsjednika, dugo hvaljenog kao ikone demokratskog liberalizma, postao je konsenzus akademske zajednice.

No, koliko god prikladno razotkrivao njegovo licemjerje, Trocki nije objašnjavao politiku američkog imperijalizma, ili, što se toga tiče, politiku njihovog njemačkog rivala pod Hitlerom, kao puko kriminalno remećenje inače mirnog svijeta. Njegovo optuživanje politika ovih zemalja, kao i politika drugih imperijalističkih sila, bilo je historijskog, a ne filistarskog moralističkog karaktera. Politika invazije, aneksija i osvajanja nije bila, i još uvijek nije, ukorijenjena u ludilu pojedinačnih vođa, čak ni u slučaju psihopata poput Hitlera, već u očajničkoj potrebi da se prevladaju ograničenja koja su državne granice nametnule pristupu globalnih resursa i svjetskog tržišta. Neumorni rast imperijalističkog militarizma, koji neizbježno vodi prema svjetskom ratu, označio je historijski bankrot sustava nacionalne države. Kao što je Trocki predvidio 1934. godine, u članku izvorno objavljenom u američkom časopisu ForeignAffairs:

Borba za strana tržišta postat će neviđeno oštra. Pobožne predodžbe o prednostima autarhije smjesta će biti odbačene, a mudri planovi za nacionalni sklad biti će bačeni u koš za smeće. To se ne odnosi samo na njemački kapitalizam, s njegovom eksplozivnom dinamikom, ili na zakašnjeli i pohlepni kapitalizam Japana, već i na kapitalizam Amerike, koji je još uvijek moćan unatoč svojim novim proturječjima.^[8]

Proturječja koja je uočio Trocki kasnih 1920-ih i 1930-ih sada su na daleko naprednijoj, čak i terminalnoj, fazi razvoja. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, poriv da se „organizira svijet“ u interesu globalne hegemonije Sjedinjenih Američkih Država poprimio je oblik globalnog divljanja. „Vulkanska erupcija“ američkog imperijalizma, koju je Trocki predvidio prije gotovo devedeset godina, već je u tijeku.

Ali američki vulkan nije jedino mjesto militarističkih erupcija. U tijeku je ogroman porast vojne potrošnje na međunarodnoj razini. Bogovi rata opet su žedni. Dvije glavne poražene sile u Drugom svjetskom ratu odustaju od svojih licemjernih pacifističkih pretvaranja. Iskorištavajući priliku koju je pružio rat u Ukrajini, njemački Bundestag odobrio je utrostručenje vojnog proračuna zemlje. Japan, već druga najveća vojna sila u Aziji, najavio je povećanje izdataka za „obranu“ od 26,3 posto. Odlučni su da ne budu izostavljeni iz raspodjele plijena koji će uslijediti nakon Trećeg svjetskog rata od nove ponovne podjele svijeta, pod uvjetom da ostane svijet koji bi se mogao podijeliti.

Da se svijet približava ponoru globalne vojne kataklizme sada je naširoko priznato u kapitalističkim medijima. Nakon godinu dana propagande koja je neumoljivo prikazivala rusku invaziju na Ukrajinu kao „neizazvani rat“, buržoaski komentatori sada smještaju rat u realističniji međunarodni kontekst. Stručnjak za vanjsku politiku FinancialTimesa Gideon Rachman nedavno je primijetio „historijsku paralelu“ između sadašnje situacije i „rasta međunarodnih napetosti u 1930-im i 1940-im godinama“.

Činjenica da su predsjednik Kine i premijer Japana bili u istodobnim i natjecateljskim posjetima glavnim gradovima Rusije i Ukrajine naglašava globalni značaj ukrajinskog rata. Japan i Kina su žestoki rivali u istočnoj Aziji. Obje zemlje shvaćaju da će na njihovu borbu duboko utjecati ishod sukoba u Evropi.

Ovaj shadow boxing u sjeni između Kine i Japana oko Ukrajine dio je šireg trenda. Strateška suparništva u evroatlantskim i indo-pacifičkim regijama sve se više međusobno preklapaju. Nastaje nešto što sve više liči na jednu geopolitičku borbu.^[9]

Svaka je historijska ličnost, naravno, proizvod svog vremena. Ali Trocki je historijska ličnost čiji se aktivni utjecaj na suvremene događaje protegao daleko izvan njegova života. Njegovi se spisi proučavaju ne samo zbog uvida koji pružaju u zbivanja u prva četiri desetljeća prošlog stoljeća, već i kao analize bitne za razumijevanje i interveniranje u današnjim zbivanjima.

U golemoj studiji International Trotskyism na 1124 stranice objavljenoj 1991., uoči raspada USSR-a, pokojni Robert J. Alexander, antimarksistički akademik i dugogodišnji član Vijeća za vanjske odnose, izrazio je zabrinutost da bi raspad USSR-a mogao dovesti do ponovnog oživljavanja trockizma kao masovnog pokreta. Napisao je:

Od kraja 1980-ih trockisti nikada nisu došli na vlast ni u jednoj zemlji. Iako međunarodni trockizam ne uživa potporu dobro uspostavljenog režima, kao što su to uživali nasljednici staljinizma, postojanost pokreta u velikom broju zemalja zajedno s nestabilnošću političkog života većine svjetskih nacija, znači da se ne može u potpunosti isključiti mogućnost da bi trockistička stranka mogla doći na vlast u doglednoj budućnosti.^[10]

Vladajuće elite ozbiljno su shvatile upozorenje profesora Alexandera. Oni su odgovorili na političku opasnost na ljevici izazvanu padom staljinističkih režima naručivanjem niza klevetničkih pseudobiografija Trockog. Ali radovi profesora Iana Thatchera, Geoffreyja Swaina i Roberta Servicea, usprkos početnim oduševljenim kritikama u kapitalističkom tisku, su propali. Njihove laži sveobuhvatno je razotkrio Međunarodni odbor. Biografija koju je napisao proslavljeni profesor Robert Service sa Sveučilišta Oxford postala je izvor neugodnosti za njezinog izdavača, Harvard University Press, nakon što je The American Historical Review priznao da je moja kritika Serviceove biografije kao „tendencioznog djela“ bila „opravdana“.^[11]

Postoji historijsko materijalističko objašnjenje za postojanost i rast međunarodnog trockističkog pokreta usprkos nemilosrdnom progonu, koji traje desetljećima, od strane nebrojenih neprijatelja. Temeljni ekonomski i društveni čimbenici koji su oblikovali politički krajolik tijekom Trockijevog života vrtjeli su se oko svjetskog sukoba između buržoazije i proletarijata, a ti čimbenici tek trebaju biti nadmašeni historijskim događajima. Trockijeva teorija permanentne revolucije ostaje suštinski historijsko-strateški temelj borbe međunarodne radničke klase protiv kapitalizma. Napisao je 1930. godine:

Dovršenje socijalističke revolucije unutar nacionalnih granica je nezamislivo. Jedan od temeljnih razloga krize u buržoaskom društvu jest činjenica da se proizvodne snage koje su njime stvorene više ne mogu pomiriti s okvirom nacionalne države. Iz toga proizlaze s jedne strane imperijalistički ratovi, a s druge strane utopija buržoaskih Sjedinjenih Država Evrope. Socijalistička revolucija počinje na nacionalnoj areni, odvija se na međunarodnoj areni, a dovršava se na svjetskoj areni. Time socijalistička revolucija postaje permanentna revolucija u novijem i širem smislu riječi; ona postiže dovršetak tek u konačnoj pobjedi novog društva na cijelom našem planetu.^[12]

Daleko od toga da su ga pregazili događaji, golemi globalno integrirani razvoj proizvodnih snaga i ogroman rast radničke klase dodatno su potkrijepili Trockijevu koncepciju socijalističke revolucije kao međuovisnog procesa međunarodne klasne borbe. Kretanje historije sada se odlučno križa sa strateškom vizijom velikog marksističkog teoretičara i revolucionara.

Trenutna svjetska situacija je ona koju bi Trocki bez problema prepoznao i analizirao. Živimo u završnoj fazi iste historijske epohe imperijalističkog rata i socijalističke revolucije. Historijski problemi s kojima se Trocki nosio – posebno u šesnaest godina između Lenjinova onesposobljavajućeg moždanog udara i uklanjanja iz političkih aktivnosti 1923. i vlastitog atentata 1940. – ostaju neriješena egzistencijalna politička pitanja s kojima se suočava radnička klasa: imperijalistički rat, slom demokracije i oživljavanje fašizma, spiralna inflacija, masovna nezaposlenost, siromaštvo, izdaja postojećih masovnih radničkih organizacija i njihova integracija u strukture kapitalističke države.

Ove godine obilježava se stota obljetnica osnutka Lijeve opozicije u Sovjetskom Savezu. Trockijeva prva javna kritika, u jesen 1923., rasta birokratizma u sovjetskoj državi i Komunističkoj partiji, označila je početak politički najdosljednije borbe dvadesetog stoljeća. Uzurpacija političke moći od strane sovjetske birokracije, na čelu sa Staljinom, imala je katastrofalne posljedice za sudbinu međunarodne radničke klase i za borbu za socijalizam. Političko opravdanje za ovu uzurpaciju – koja je podrazumijevala podređivanje radničke klase birokraciji, uništenje svih oblika radničke demokracije i, naposljetku, fizičku likvidaciju marksista unutar USSR-a – pružala je staljinistička dogma o „socijalizmu u jednoj zemlji.“ Ova pseudoteorija, usmjerena prije svega protiv Trockijeve teorije permanentne revolucije, odbacila je perspektivu međunarodnog socijalizma na kojoj se temeljila Oktobarska revolucija.

Nedavno objavljeni svezak posvećen studiji Trockijeve borbe protiv staljinizma počinje sljedećom tvrdnjom: „Tijekom većeg dijela posljednja dva desetljeća njegova života, političko i teoretsko pitanje koje je zabrinjavalo Leona Trockog više nego bilo koje drugo bio je problem sovjetske birokracije.“^[13]

Ova je izjava u osnovi netočna. Problem sovjetske birokracije bio je za Trockog posve sekundaran u odnosu na pitanje revolucionarnog internacionalizma. Stvarna priroda staljinističke birokracije mogla se razumjeti samo u kontekstu odnosa Sovjetskog Saveza prema međunarodnoj klasnoj borbi i sudbini svjetskog socijalizma. Kao tendencija koja se pojavila unutar Boljševičke partije – u uvjetima poraza koje je pretrpjela radnička klasa u srednjoj i zapadnoj Evropi nakon Oktobarske revolucije – staljinizam je predstavljao nacionalističku reakciju protiv marksističkog internacionalizma. Kao što je Trocki napisao samo godinu dana prije svog ubojstva, „Može se reći da je cijeli staljinizam izrastao iz kritike teorije permanentne revolucije kako je formulirana 1905.“^[14]

Borba protiv birokratske diktature bila je neraskidivo povezana s programom socijalističkog internacionalizma. Isto strateško načelo vrijedi za sve političke zadatke u sadašnjoj svjetskoj situaciji. Za velike probleme suvremene epohe nema nacionalnih rješenja.

Trockijeva teorija permanentne revolucije pružila je analizu objektivne dinamike međunarodne klasne borbe na kojoj se morala temeljiti strategija svjetske socijalističke revolucije. Ali Trocki je također objasnio da se pobjeda socijalizma neće ostvariti automatskim rješavanjem kapitalističkih proturječja. Ta su proturječja stvorila samo objektivne uvjete i potencijal za osvajanje vlasti od strane radničke klase. Ali transformacija potencijala u stvarnost ovisila je o svjesnim odlukama i akcijama revolucionarne partije.

Trockijeva izjava u dokumentu o osnivanju Četvrte Internacionale iz 1938. da se „historijska kriza čovječanstva svodi na krizu revolucionarnog vodstva“ bila je sažetak središnjih lekcija prethodnih petnaest godina poraza koje je pretrpjela radnička klasa kao posljedica oportunizma i izdaje staljinističkih i socijaldemokratskih stranaka i sindikata.

Događaji kao što su poraz generalnog štrajka u Britaniji 1926., slamanje šangajske radničke klase od strane Čang Kai-šeka 1927., pobjeda nacista u Njemačkoj 1933., demoralizacija francuske radničke klase nakon masovnih štrajkova 1936. godine od strane politike Narodne fronte, poraz Španjolske revolucije 1939. i, konačno, Staljinov pakt s Hitlerom i izbijanje Drugog svjetskog rata izazvali su pesimizam i razočaranje izgledima za socijalizam među širokim dijelovima lijeve inteligencije. Nisu li ti porazi dokazali, pitali su, da radnička klasa nije sposobna osvojiti i zadržati vlast?

Trocki je odlučno odbacio demoralizaciju koja je motivirala ovo pitanje. Prepreka ostvarenju socijalizma nije bila „nerevolucionarnost“ radničke klase, nego, prije svega, trulež postojećih masovnih stranaka. Ali ovo je pokrenulo daljnje pitanje: Je li bilo moguće izgraditi stranku čiji će se vođe pokazati jednakima zahtjevima revolucije? Oni koji su poricali tu mogućnost bili su dovedeni do najpesimističnijih političkih zaključaka, tj. da program socijalističke revolucije predstavlja neostvarivu utopiju i da je položaj čovječanstva u suštini beznadežan. „Ne izražavaju svi naši protivnici jasno ovu misao“, napisao je Trocki u jesen 1939., „ali svi oni – ultraljevičari, centristi, anarhisti, da ne govorimo o staljinistima i socijaldemokratima – odgovornost za poraze prebacuju sa sebe na pleća proletarijata. Nitko od njih ne ukazuje pod kojim će točno uvjetima proletarijat biti sposoban izvršiti socijalistički preokret.“^[15]

Trocki je identificirao izvor političke demoralizacije lijevih intelektualaca. Odbacivanje revolucionarnog potencijala radničke klase bila je bitna premisa antimarksizma sitnoburžoaskih lijevih akademika nakon Drugog svjetskog rata. Usmjeravajući svoje argumente protiv historijske perspektive Trockog (čak i ako to nisu otvoreno priznali), Frankfurtska škola nastojala je odvojiti marksizam od radničke klase. Postmodernisti su proglasili kraj „velikih narativa“ koji su historiju objašnjavali kao objektivan proces kojim upravljaju zakoni i identificirali radničku klasu kao središnju revolucionarnu snagu u društvu. Neizbježan ishod regresije u društvenoj misli bilo je potpuno odbacivanje marksizma i društvene revolucije utemeljene na radničkoj klasi. Kao dva vodeća predstavnika ove regresije, Ernesto Laclau i Chantelle Mouffe, otvoreno su izjavili 1985:

U ovom trenutku trebali bismo jasno reći da se sada nalazimo na postmarksističkom terenu. Nije više moguće održati koncepciju subjektiviteta i klasa koju je razradio marksizam, niti njegovu viziju historijskog tijeka kapitalističkog razvoja...^[16]

Antimarksističke teoretičare opovrgli su događaji. Samo je trockistički pokret predvidio i pripremio se za globalni porast klasne borbe koja je sada u tijeku. Temeljeći se na perspektivi Permanentne revolucije, Međunarodni odbor je 1988. izjavio:

Predviđamo da će se sljedeća faza proleterskih borbi nezaustavljivo razvijati, pod kombiniranim pritiskom objektivnih ekonomskih tendencija i subjektivnog utjecaja marksista, duž međunarodne putanje. Proletarijat će sve više težiti da se u praksi definira kao međunarodna klasa; a marksistički internacionalisti, čija je politika izraz ove organske tendencije, njegovat će ovaj proces i dati mu svjesni oblik.^[17]

Sve veća svjetska kapitalistička kriza i globalna klasna borba stvorit će objektivne uvjete za socijalističku revoluciju i svrgavanje kapitalizma. „Ali“, kako je upozorio Trocki, „veliki historijski problem neće biti riješen sve dok revolucionarna partija ne stane na čelo proletarijata.“

Pitanje tempa i vremenskih intervala je od goleme važnosti; ali ne mijenja niti opću historijsku perspektivu niti smjer naše politike. Zaključak je jednostavan: potrebno je s deseterostrukom energijom nastaviti s radom na obrazovanju i organiziranju proleterske avangarde. Upravo u tome leži zadatak Četvrte Internacionale.^[18]

Historijska iskustva prošlog stoljeća temeljito su testirala sve političke pokrete, stranke i tendencije koje su tvrdile da vode borbu protiv kapitalizma. Ali preokreti dvadesetog stoljeća razotkrili su kontrarevolucionarnu ulogu staljinista, socijaldemokrata, maoista, buržoaskih nacionalista, anarhista i pabloista. Samo je Četvrta Internacionala, predvođena Međunarodnim odborom, izdržala ispit povijesti. Međunarodni revolucionarni socijalistički pokret radničke klase na svim kontinentima razvit će se na teoretskim i političkim temeljima trockizma, marksizma dvadeset i prvog stoljeća.

* * * *

Ovaj je svezak posvećen sjećanju na Wijea Diasa (27. kolovoza 1941. – 27. srpnja 2022.), vodećeg člana Međunarodnog odbora Četvrte Internacionale i glavnog sekretara njezine šrilankanske sekcije trideset i pet godina. Drug Wije je umro usred borbe, zastupajući u dubokoj starosti i s nesmanjenom strašću ideale svoje mladosti. Njegovo naslijeđe – hrabrost, predanost trockističkim načelima i odanost socijalizmu – pružit će nadahnjujući primjer radničkoj klasi u velikim klasnim bitkama koje će odlučiti o sudbini čovječanstva.

David North
Detroit
4. travnja 2023