Danas, dok milijuni radnika i mladih marširaju kako bi se suprotstavili francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu i njegovoj mirovinskoj reformi, jasnije je nego ikad da se radnička klasa bori protiv kapitalističke države.

Do sada je bilo mnoštvo štrajkova tijekom gotovo tri mjeseca. Međutim, uvijek iznova, radnici se susreću s činjenicom da se bore protiv Macronove vlade i da je ono što se mora učiniti rušenje Macrona.

Gorko iskustvo pokazalo je da su sve demonstracije sazvane na temelju pritiska ili uvjeravanja Macrona da odustane od reforme osuđene na neuspjeh. Kad su milijuni ljudi marširali i ankete pokazale da se tri četvrtine Francuza protivi reformi, Macron je iskoristio svoje predsjedničke povlastice da progura reformu kroz parlament bez glasovanja, tvrdeći da mora održati vjerodostojnost Francuske kod banaka. Kada su diljem Francuske protiv toga izbili masovni prosvjedi, a ankete pokazale da dvije trećine Francuza podržava opći štrajk, Macron je jednostavno pojačao policijsku represiju.

Radnička klasa ima moć srušiti Macrona općim štrajkom. Ipak, najveća prepreka ka tom cilju je sindikalna birokracija i njeni politički apologeti koji su sustavno radili na iscrpljivanju i dezorijentaciji prosvjeda. Računaju da što duže prosvjedi traju bez jasnog cilja i perspektive, da će to više radnika zaključiti da je uzaludno suprotstavljati se Macronu i na kraju odustati od borbe.

Doista, nakon spontanih masovnih prosvjeda i nereda koji su izbili diljem Francuske protiv Macronovih rezova bez glasovanja u parlamentu, Laurent Berger, čelnik Francuske demokratske konfederacije rada, inzistirao je na tome da se radnici moraju podvrgnuti „medijaciji“ s Macronom. Cilj je, rekao je Berger, bio izbjeći nasilje. Radnici i omladina jednoglasno su odbacili njegove argumente, itekako svjesni da Macron nema namjeru odustati od svoje reforme.

Jučer je ova „medijacija“ promptno propala prvog dana, jer su Macronovi ministri izjavili da neće ništa promijeniti. Berger je pristojno izjavio da se Francuska suočava sa „socijalnom krizom koja se sada pretvara u krizu demokracije“ i predložio da radnici prisustvuju još jednom prosvjednom maršu. Može se sa sigurnošću predvidjeti da će milijuni danas marširati, da će mnogi biti uhićeni ili ozlijeđeni od strane Macronove brutalne interventne policije i da će Macron i dalje odbijati učiniti bilo kakve ustupke.

Sam Macron je potpuno siguran da sindikalni čelnici podržavaju njegovu vladu i državni stroj protiv pokreta u radničkoj klasi. Inače ne bi odlazio iz zemlje u diplomatski posjet Kini. Na jednom od brojnih sastanaka i poziva između vlade i sindikalnih vrhuški, sindikalni dužnosnici nedvojbeno su rekli jednom od Macronovih ministara „Recite Manuu da može ići. Ne brinite, štrajk je u sigurnim rukama.“

Radnici u Francuskoj suočavaju se s izazovom s kojim se sve više suočavaju radnici u svakoj zemlji koja uđe u borbu: kako srušiti neprijateljske kapitalističke vlade koje su ih odlučne slomiti.

Parti de l'égalité socialiste (PES), francuska sekcija Međunarodnog odbora Četvrte Internacionale, zalaže se za stvaranje rank-and-file odbora neovisnih o sindikalnim birokracijama, koji će voditi borbu za svrgavanje Macrona. 27. ožujka napisali smo:

Macronovo predsjedništvo, središte financijskih i policijsko-državnih zavjera protiv ljudi, mora biti srušeno. To se, međutim, može učiniti samo mobiliziranjem masa rank-and-file radnika i omladine u kampanji za uklanjanje Macrona, ukidanje drakonskih ovlasti francuskog predsjednika i pripremu općeg štrajka protiv Macron…

Na svakom radnom mjestu i u školi moraju se donijeti rezolucije kojima se zahtijeva svrgavanje Macrona. To zahtijeva sazivanje općih skupština radnika i omladine na njihovim radnim mjestima i u školama za raspravu i usvajanje ovih rezolucija, kao i formiranje radničkih odbora koji će dijeliti i objavljivati ​​te rezolucije i tako ujediniti radničku klasu protiv Macrona. Ovo neovisno mobiliziranje radničke klase, osvještavanje radnika o njihovoj militantnosti i kolektivnoj snazi, stvorilo bi uvjete za opći štrajk koji bi srušio Macrona.

Ova kriza razotkriva klasnu ulogu svake političke tendencije, posebno razotkrivajući političke apologete sindikalne birokracije među pseudolijevim strankama imućne srednje klase. Sve te stranke tvrde da situacija nije revolucionarna i da se ništa ne može niti treba učiniti da se prekine diktat sindikalne birokracije nad klasnom borbom.

Dok Pabloistička Nova antikapitalistička stranka osuđuje „ljevičarsku“ opoziciju tim birokracijama kao „sektašku“, Lambertovska Independent Democratic Workers Party drži da će sindikalne birokracije pokrenuti „revolucionarnu“ politiku. Lutte Ouvrière poziva na „jednostavno“ povlačenje Macronovih rezova, kao da se to može postići bez rušenja Macrona. Morenoitska Révolution permanente kaže da neće biti revolucije i da radnici prvo moraju imati više iskustva s „buržoaskom predstavničkom demokracijom“.

Ogorčenje koje je ovaj sloj izrazio protiv poziva na neovisnu mobilizaciju radničke klase u rank-and-file odbore navelo je Jorgea Altamiru, vođu pseudolijeve Workers Politics (PO) u Argentini, da osudi PES. Altamira tvrdi da PES „sabotira svaku akciju unutar sindikata, koje smatraju 'buržoaskim'“, te da poziva „na 'generalizaciju' štrajka“.

Ovo je jednostavno zbirka kleveta. PES intervenira u radničkim sindikalnim borbama u borbi za oslobađanje rank-and-file radnika od političke kontrole sitnoburžoaskih sindikalnih birokracija povezanih s kapitalističkim državnim strojem. Ne „sabotira“ radničke borbe, ali razotkriva sitnoburžoaske stranke poput PO-a koje interveniraju u birokraciju kako bi pokušale ojačati njihov umrtvljujući stisak nad klasnom borbom.

PES ne upućuje nejasne pozive na „generalizaciju“ štrajka, već pozive na neovisnu organizaciju radničke klase da pripremi opći štrajk kako bi srušili Macrona, njegovu vladu i ukinuli pretjerane ovlasti francuskog predsjedništva.

Razvoj takvog pokreta biti će ogroman korak naprijed.

To je ključni preduvjet za pridobijanje najizravnijeg zahtjeva koji uvlači mase radnika u borbu: povlačenje Macronove toliko prezrene mirovinske reforme. To će poslužiti kao golem poticaj za razvoj klasne borbe u cijelom svijetu. I postaviti će osnovu za borbu za prijenos vlasti na neovisne organe radničke klase kao temelja radničke države i socijalističke reorganizacije društva.