Što rat duže traje, početna propaganda sve više blijedi, a pravi uzroci i ciljevi postaju jasniji. To vrijedi za svaki dugotrajni rat, uključujući i sadašnji u Ukrajini. O tome govori članak bivšeg njemačkog ministra vanjskih poslova Joschke Fischera koji se u ponedjeljak pojavio u online novinama The Pioneer.

Fischer ponavlja standardnu ​​propagandu da je Rusija jedini agresor i da je rat došao kao potpuno iznenađenje za Evropu 24. veljače 2022., da su se „sve njegovane iluzije o miru Evropljana... razbile uz grmljavinu eksplozivnih ruskih bombi u ukrajinskim gradovima i selima.“ Ali onda prelazi na posao i otvoreno objašnjava o čemu se zapravo radi u ovom ratu: o imperijalističkoj dominaciji Sjedinjenih Američkih Država i velikih evropskih sila nad Rusijom, Kinom i „globalnim jugom“.

Rat u Ukrajini je također rat „o budućem svjetskom poretku, o njegovoj velikoj reviziji u 21. stoljeću“, piše Fischer. On optužuje Kinu i Rusiju da su „ušle u neformalizirani savez kako bi prekinule dominaciju Sjedinjenih Američkih Država i Zapada – dviju velikih evroazijskih sila protiv transatlantskog i također pacifičkog saveza Zapada, predvođenog Sjedinjenim Američkim Državama“. Ovo je „globalna borba za moć koja se temelji na povratku suparničkih velikih globalnih sila nakon završetka Hladnog rata“, piše Fischer.

Takozvani „globalni Jug“ će također „igrati glavnu ulogu u nadolazećem globalnom sukobu za dominaciju u 21. stoljeću“, dodaje Fischer, ističući sa žaljenjem da su „mnoge, posebno velike nacije Juga, poput Brazila, Indije i Južne Afrike, ali i država Perzijskog zaljeva, odbile zauzeti jasan stranački stav i ponašaju se striktno u skladu sa svojim nacionalnim interesima.“ „Položaj Zapada i njegove vodeće sile Amerike... vis-à-vis ovih država i regija u usponu“, piše Fischer, „nije obećavao“.

Fischerov zaključak: „Zapad“ – a posebno Njemačka – moraju se ponovno naoružati i eskalirati rat kako bi obranili svoju „nadmoć“. „Vrijeme dražesnih iluzija mira definitivno je završilo 24. veljače“, piše on. „Evropa će morati prevladati svoje unutarnje podjele i bespomoćnost što je prije moguće i postati geopolitička sila sposobna za obranu i odvraćanje, uključujući vrlo teško dostižnu evropsku sposobnost nuklearnog odvraćanja.“

Europska unija mora promijeniti svoj karakter: „Povratak rata u Evropu tjera transformaciju ekonomske zajednice u geopolitičku silu. Sigurnost kontinenta biti će u središtu dugo vremena – EU kao obrambena zajednica blisko povezana s NATO-om i geopolitička sila, a ne pretežno gospodarska zajednica sa zajedničkim tržištem i carinska unija.“ Kaže i da je „obveza statusa kandidata za članstvo u EU“ ponuđena Ukrajini, Turskoj i državama Zapadnog Balkana, koja se temeljila na evropskim sigurnosnim interesima, bila „prvenstveno geopolitički motivirana“.

Istovremeno, Fischer jasno daje do znanja da se Njemačka ne bi trebala oslanjati ni na Sjedinjene Američke Države ni na Francusku: „Jer što će Evropa [on uvijek piše 'Evropa' kada misli na Njemačku] učiniti u najgorem slučaju ako izolacionist bude ponovno izabran u Bijelu kuću za dvije godine, a Marie Le Pen bude izabrana u Elizej? Svakako, to bi bila noćna mora, ali sasvim realna mogućnost.“

Bivši ministar vanjskih poslova Zelene stranke zna o čemu govori kada zagovara izgradnju Njemačke u geopolitičku vojnu silu. Godine 1999. prisilio je Njemačku na sudjelovanje u ratu NATO-a protiv Jugoslavije – što je bilo prvo borbeno raspoređivanje Bundeswehra (oružanih snaga) nakon Hitlerova poraza u Drugom svjetskom ratu – protiv žestokog otpora iz redova njegove stranke Zelenih. Zatim je osigurao raspoređivanje Bundeswehra u Afganistanu i drugim ratovima.

Možda je slučajnost, ali je znakovito da je istog dana kada je Fischerov članak izašao u Pioneeru počelo suđenje Hashimu Thaçiju pred posebnim sudom za ratne zločine u Haagu. Tadašnji glasnogovornik Oslobodilačke vojske Kosova (UÇK), Fischer i američka državna tajnica Madeleine Albright doveli su ga na konferenciju u Rambouilletu 1999. kako bi stvorili izgovor za rat protiv Jugoslavije. Kasnije je bio glavni čovjek NATO-a na Kosovu, a nakon jednostranog osamostaljenja od Srbije postao je premijer i predsjednik.

Sada se Thaçi tereti za otmice, mučenja i gotovo stotinu ubojstava koje je počinio UÇK u vrijeme rata. Drugi čelnici UÇK-a već su osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne za ove i druge zločine.

Da je UÇK umiješan u politička ubojstva, etnička čišćenja i mafijaške zločine, znalo se i tada. Izvorno klasificirana kao teroristička organizacija od strane State Departmenta, to se promijenilo kada ju je američka vlada trebala za svoje interese.

Sada je prošlost sustigla Thaçija, a njegovi bivši pokrovitelji ulažu velike napore da ga zaštite. Brani ga moćni tim američkih odvjetnika, uključujući Pierre-Richard Prospera, koji je bio posebni izaslanik za procesuiranje ratnih zločina za vrijeme predsjednika Georgea W. Busha. Vrhovni zapovjednik NATO-a u jugoslavenskom ratu general Wesley Clark svjedočit će kao svjedok obrane.

NATO se boji da će osuda Thaçiju baciti novo svjetlo na zločinačku prirodu jugoslavenskog rata. „Budući da je NATO surađivao s UÇK-om 1999., postavlja se pitanje: tvrdi li tužiteljstvo da je NATO svjesno surađivao sa zločinačkim pothvatom?“ istaknuo je Thaçijev odvjetnik Prosper.

Sada je jasno da je jugoslavenski rat bio tek prvi korak na putu prema njemačkoj politici velikih sila koja se ne zaustavlja pred rizikom nuklearnog rata. Rat u Ukrajini nije počeo 24. veljače 2022., nego davno prije toga s jugoslavenskim ratom, ratovima u Iraku, Libiji i Siriji, sustavnim širenjem NATO-a prema ruskoj granici i državnim udarom na Majdanu 2014. koji su poduprli SAD i Njemačka i kojim je u Kijevu postavljen zapadni marionetski režim.

Naravno, ruski napad na Ukrajinu je reakcionaran u svakom smislu te riječi. To je bankrotirani odgovor ruskog nacionalističkog oligarhijskog režima na NATO okruženje. Ali glavna odgovornost za rat leži na samom NATO-u koji čini sve što može da ga dalje eskalira – čak i ako to košta života stotina tisuća ukrajinskih i ruskih vojnika i riskira nuklearni rat. Cilj je vojni poraz Rusije, pokoravanje te goleme zemlje i opkoljavanje Kine.

Koalicijska vlada u Berlinu koristi rat za najmasovniju ofenzivu ponovnog naoružavanja od Hitlera. Njemačka je postala najveći dobavljač oružja Ukrajine nakon Sjedinjenih Američkih Država; samo ove godine, njemačko oružje i municija u vrijednosti od milijardu eura svakog će mjeseca ući u rat. Bundeswehr se izgrađuje u najmoćniju oružanu silu u Evropi kako bi ponovno mogao stajati na vrhu u „globalnoj borbi za moć za budući svjetski poredak“, kako je otvoreno izjavio Joschka Fischer.

Sve je teže prikriti činjenicu da proratna politika ponovno prijeti gurnuti Evropu u pakao, otvoreno stoji u apelu koji su potpisali brojni vodeći socijaldemokrati i sindikalisti. „Sjena nuklearnog rata leži nad Evropom“, stoji u apelu koji upozorava da svijet klizi „u novi veliki rat.“

Apel su pokrenuli povjesničar Peter Brandt, sin pokojnog njemačkog kancelara Willyja Brandta (Socijaldemokratska stranka, SPD), i bivši predsjednik Njemačke konfederacije sindikata (DGB) Reiner Hoffmann. Potpisali su ga, među mnogima, bivši savezni ministri Hans Eichel i Herta Däubler-Gmelin, bivši predsjednik SPD-a Norbert-Walter Borjans, bivši povjerenik EU Günter Verheugen, bivši predsjednik Bundestaga (saveznog parlamenta) Wolfgang Thierse i bivši čelnici sindikata Detlef Hensche (IG Druck) i Franz Steinkühler (IG Metall).

Činjenicu da ovi istrošeni političari i dužnosnici, koji su godinama podržavali proratnu politiku i uživali najbolje veze u vladinim krugovima, sada otvoreno upozoravaju na nuklearni rat treba shvatiti kao znak za uzbunu. Postoji hitna potreba za izgradnjom međunarodnog antiratnog pokreta radničke klase i omladine koja kombinira odbacivanje rata s borbom protiv njegovog uzroka, kapitalizma. Za to se bore Sozialistische Gleichheitspartei (Socialist Equality Party i njezina međunarodna organizacija mladih, International Youth and Students for Social Equality).