Više od dva mjeseca milijuni radnika u Francuskoj prosvjeduju protiv mirovinske reforme predsjednika Emmanuela Macrona, čemu se protivi tri četvrtine Francuza. Bijes je izbio nakon što je Macron nametnuo rezove bez glasanja u parlamentu, tvrdeći da su rezovi nužni za očuvanje vjerodostojnosti zemlje na financijskim tržištima. Država se razotkrila kao diktatura banaka, a Macron kao predsjednik koji vlada protiv ljudi i koji mora biti srušen.

Bijes i dalje raste, a štrajkovi su u tijeku u rafinerijama, zračnim lukama i željezničkim kolodvorima diljem Francuske. Međutim, pokret u radničkoj klasi i među omaldinom sada se suočava s velikom političkom preprekom: istim tim sindikalnim savezima koji su dva mjeseca odobrili i najavljivali štrajkove protiv Macrona.

Dana 26. ožujka, neposredno prije posljednjeg nacionalnog štrajka, vođa Francuske demokratske konfederacije rada (CFDT) Laurent Berger pozvao je na obustavu štrajkaškog pokreta. „Zabrinut sam zbog ove situacije“, rekao je Berger. Ponavljajući retoriku policijskih agencija, upozorio je na „političku klimu koja je opasna“ i „ludilo koje bi moglo zavladati ovom zemljom“ i zatražio: „Moramo smanjiti tenzije, a ne potpirivati ​​stvari.“

Prema kapitalističkim medijima, sindikalne birokracije vode ovaj pokret. Ali u stvarnosti, oni zapravo pokušavaju izdati pokret, nastojeći u ovoj eksplozivnoj političkoj situaciji poduprijeti Macronovu vladavinu protiv ljudi. Berger se založio za smirivanje radničkog bijesa i demobilizaciju štrajkova, na temelju prihvaćanja Macronovih nelegitimnih rezova kao polazišta rasprave.

Jučer je na France Info rekao da će sljedeći tjedan otići u palaču Matignon, službenu rezidenciju premijerke Elisabeth Borne, koja je vodila promociju Macronovih rezova mirovina. Rekao je: „To je prostor kojeg se moramo uhvatiti… Ali nismo naivni. Znamo da svrha ovog sastanka sigurno nije najava povlačenja reforme.“

Berger je rekao da će otići vidjeti Borne kako bi „pričali o poslovima i radu i dali priliku socijalnom kompromisu“, dok je organizirao „stanku“ u javnom spominjanju rezova mirovina. Upozorio je da bi Macron, nastavi li forsirati, mogao kobno diskreditirati ne samo vladu nego i sindikalne birokracije. Rekao je: „Ako se jednostavno uzdamo u opoziciju, bit će ozbiljnijih posljedica: dugotrajna ogorčenost koju ćemo svi skupo platiti.“

Ostali sindikati, uključujući Opću konfederaciju rada (CGT), francuski sindikat Solidarnost i Francuska konfederacija menadžera (CFE), sada javno raspravljaju o Bergerovom prijedlogu.

Radnici i mladi moraju izvući dalekosežne zaključke iz ove besramne izdaje borbe protiv Macronovih rezova. Kontrola nad štrajkovima i prosvjedima protiv Macrona mora se uzeti iz ruku sindikalne birokracije, koja podržava Macrona čak i kada on gazi volju naroda. Doista, sindikalni birokrati zabrinuti su zbog opasnosti da će borba protiv Macrona potkopati njihove vlastite privilegije i položaje, a ne da će Macronovi rezovi potkopati životni standard te socijalna i demokratska prava njihovih članova.

Ništa manje nego Macron, birokracija CFDT-a i njegovi politički saveznici krše volju francuskog naroda. Prije samo nekoliko dana, anketa Ifopa potvrdila je da 62 posto stanovništva želi da pokret protiv Macrona poprimi „tvrđe“ oblike nakon što je pokušao nametnuti svoje rezove čak i bez glasanja u parlamentu. Ipak, sindikalne birokracije, strahujući od socijalne eksplozije, kreću se u dijametralno suprotnom smjeru.

Alternativa je, kao što je Parti de l'égalité socialiste (PES) objašnjavala tijekom ove borbe, izgradnja rank-and-file odbora na radnim mjestima, u školama i radničkim četvrtima. Ovi odbori moraju odbaciti veze sa sindikalnim birokracijama koje izdaju borbu protiv Macrona. Oni mogu organizirati i koordinirati štrajkove, braniti štrajkaše od napada policije i voditi političku kampanju mobilizirajući radnike i omladinu da sruše Macrona.

Otvoreno okretanje sindikalnih birokracija protiv masovnog pokreta koji se suprotstavlja Macronu također opravdava protivljenje PES-a svim političkim grupama srednje klase koje su posljednjih mjeseci apelirale na sindikalne birokracije da formuliraju „pobjedničku strategiju“ protiv Macrona.

Birokracije odbijaju formulirati takvu strategiju jer podržavaju Macrona protiv rastuće plime radničkih borbi, a ne obrnuto. Ako pozivaju na štrajk, to je zato što se boje da bi u suprotnom radnici ionako stupili u štrajk i, izmaknuvši kontroli sindikalne birokracije, izazvali nekontroliranu socijalnu eksploziju.

Potreba za nepomirljivim prekidom sa sindikalnim birokracijama i njihovim političkim saveznicima ukorijenjena je u ovome: izdaja Bergera i drugih dužnosnika nije rezultat taktičke pogreške ili osobnih propusta jednog ili drugog pojedinog birokrata. Radnici ne mogu spriječiti takva djela izdaje zamjenom Bergera s nekim drugim. Umjesto toga, ono je ukorijenjeno u materijalnim interesima sindikalnih birokracija, kao nacionalno utemeljenih organizacija duboko integriranih u kapitalističku državu.

Radnici u Francuskoj i širom svijeta priznaju da su tijekom posljednje historijske epohe sindikati prestali voditi militantne borbe. Ove nacionalne organizacije ne mogu koordinirati napade na transnacionalne korporacije u eri kapitalističke globalizacije. Nakon nebrojenih izdaja tijekom posljednjih 50 godina, radnička klasa se okrenula protiv njih. Samo oko 7 posto francuskih radnika je sada sindikalno organizirano, a rezultirajući kolaps sindikalnih članarina znači da se njihovi proračuni od više milijardi eura sada 90 posto financiraju državnim i korporativnim subvencijama.

Stoga se Berger instinktivno identificira s Macronom, boji se radikalizacije radničke klase i spremno pristaje na smanjenje mirovina radnicima kako bi ih spriječio da sruše Macrona.

Protiv izdaje sindikalne birokracije, najbolji saveznici radnika u Francuskoj su njihova klasna braća i sestre diljem Evrope i diljem svijeta. Već je u tijeku veliki porast klasne borbe i rast rank-and-file odbora na međunarodnoj razini. Samo u prošlom mjesecu smo vidjeli štrajkove u Britaniji i štrajkove upozorenja u Njemačkoj od strane milijuna radnika koji su uključenih u sporove oko plaća, kao i štrajkove učitelja, željezničara ili javnog sektora u mnogim zemljama, uključujući Belgiju, Italiju i Portugal.

Ovaj porast društvenog bijesa i klasne borbe te rast nezavisnih radničkih organizacija postavit će osnovu za radnike da preuzmu kontrolu nad vlastitim štrajkovima i izgrade snažan pokret, prkoseći protivljenju sindikalne birokracije, kako bi srušili Macrona.