Lijeva stranka igra „posebno lošu ulogu“ u provođenju ratne politike i povezanih društvenih napada na stanovništvo, piše Sozialistische Gleichheitspartei (Socialist Equality Party, SGP) u svom saopštenju o državnim izborima u Berlinu. Tačnost ove procjene sada je potcrtana nedavnim izjavama vodećeg člana stranke Ljevice Bodoa Ramelowa, koji je osim što je premijer države Tiringije i sadašnji predsjednik Bundesrata (Gornjeg doma saveznog parlamenta).
U intervjuu koji je u ponedjeljak objavio Süddeutsche Zeitung, Ramelow se oštro založio za veće isporuke njemačkog oružja Ukrajini, odbacivši bilo kakvo diplomatsko rješenje s Rusijom.
Bilo je vremena, „čak i nakon okupacije Krima“, kada se „još uvijek oslanjao na određene formate dijaloga“ i zagovarao „proces pregovora“ sa Rusijom, naveo je Ramelow. Ali to „pretpostavlja da još uvijek postoji nada za demokratizaciju, stabilizaciju i civilizaciju“. S tim je bilo „gotovo 24. februara“.
Tada je politički najutjecajniji čovjek Ljevice – nakon saveznog predsjednika, predsjednika Bundestaga (saveznog parlamenta) i kancelara, predsjednik Bundesrata ima četvrtu najvišu državnu funkciju po protokolu – izjavio svoju bezrezervnu podršku za rat NATO-a protiv Rusije. „Nekada sam bio protivnik isporuke oružja,“ rekao je. „Danas kažem dodatno: svako tko je napadnut ima pravo da se brani.“
To je u skladu sa službenom propagandom imperijalističkih vlada i medija, koji su širili bajku o ukrajinskom odbrambenom ratu kako bi naoružali prozapadni režim u Kijevu do zuba i podstakli proxy rat protiv nuklearne sile Rusije. Putinova invazija na Ukrajinu je reakcionarna, ali narativ o jedinom ruskom agresoru okreće stvarnost naglavačke.
Glavni ratni huškači nisu u Kremlju, već u Washingtonu, Briselu i Berlinu. Od raspada Sovjetskog Saveza od strane staljinističke birokratije prije 30 godina, Sjedinjene Američke Države i njihovi evropski saveznici, predvođeni Njemačkom, vodili su brojne agresivne ratove na Balkanu, Bliskom istoku i sjevernoj Africi kršeći međunarodno pravo. Oni su čitave zemlje pretvorili u ruševine – sa milionima mrtvih.
U istočnoj Evropi, NATO sile su sistematski okruživale Rusiju. Oni su 2014. godine desničarskim pučem postavili režim u Kijevu i od tada su ga masovno naoružali. Time su namjerno izazvali intervenciju Putinovog režima. Sada nastavljaju da potpiruju sukob kako bi pokorili geostrateški važnu i resursima bogatu zemlju i postavili prozapadni marionetski režim u samoj Moskvi.
Ramelow i stranka Ljevica su među najagresivnijim braniocima ove politike. Poput drugih pseudo-lijevih snaga na međunarodnom nivou, oni kritiziraju sile NATO-a ne zato što su preplavile ukrajinsku vojsku i krajnje desničarske formacije koje djeluju unutar nje oružjem i što su vodile imperijalističku ratnu ofanzivu protiv Rusije – već zato što nisu dovoljno agresivne. Ramelow napada njemačku vladu, koja igra vodeću ulogu u NATO ofanzivi, s desne strane.
„Pritisak na Putina i kleptokratiju mora rasti“, zahtijevao je. Bio je za konfiskaciju sve imovine, a posebno poslovnih udjela oligarha – uključujući novčanu imovinu. Osim toga, on bi „davno stavio pod državni nadzor cijelu energetsku industriju, koja je pod ruskom kontrolom u Njemačkoj“. To se radilo „djelimično, ali ne dosljedno“. Rusija je takođe vodila „svoj rat u Njemačkoj na benzinskim pumpama; preko cijene struje i prirodnog plina.“
Ovo nije ništa drugo do antirusko ratno huškanje. Naravno, Ramelow dobro zna da su skokovite cijene energije direktan rezultat politike rata i sankcija koju on podržava protiv Rusije. „Sankcije uvijek bole“, cinično je izjavio. „Sankcije se donose tako da škode. A da su one povredile i našu stranu, to je jasno.“
U intervjuu za Süddeutsche Zeitung, Ramelow također podržava šire planove vladajuće klase, koja sistematski iskorištava sukob za masovno ponovno naoružavanje i povećanje značaja Njemačke, posebno u istočnoj Evropi. „Ako želimo da mislimo na Evropu, Varšava mora postati važna kao Pariz“, rekao je. „Kako se nosite sa Pridnjestrovljem? Kako se nosite sa Moldavijom? Ove regije moraju postati dio ukupne evropske arhitekture, inače će Evropa propasti.“
Na kraju intervjua, Ramelow daje slobodu svojim potpuno militarističkim stavovima. On do neba hvali Bundeswehr (oružane snage), eksplicitno podržava njegove misije u inostranstvu, poziva na ponovno uvođenje obaveznog služenja vojnog roka i hvali se svojim bliskim ličnim vezama sa vojskom.
Otkako sam postao državni premijer, Bundeswehr je bio u neprekidnim misijama, uključujući i naše civilno stanovništvo. Vojnici su dio ove zemlje, dio naše aktivne pomoći. Mogu samo uzvratiti zahvalnost. Upravo sam poklonio bataljunu 383 traku sa zastavom Slobodne države Tiringije. Duboko sam uvjeren da bi socijalna godina [bilo služenja vojnog roka ili u socijalnoj/zdravstvenoj službi] bila dobra za sve ljude u našoj zemlji.
U rukovodstvu stranke Ljevice, Ramelowova agresivna ratna retorika izazvala je određene nemire. Govoreći za novine Funke Mediengruppe, kopredsjedavajući stranke Martin Schirdewan rekao je da, iako dijeli Ramelowov stav „da pritisak na Putina mora da se poveća“, nije uvjeren da je stranka „na pravom mjestu“. Međutim, rekao je, isporuke oružja „nije stav stranke; imamo jak argument za alternative vojnoj logici.“
Koga Schirdewan pokušava prevariti? Stavovi Ramelowa su potpuno u skladu sa stavovima stranke. Na svojoj konferenciji u Erfurtu sredinom juna, Ljevica je već stala uz ofenzivu NATO-a na Rusiju, a brojni stranački predstavnici agresivno su podržavali sankcije Rusiji, pa čak i isporuke oružja Kijevu. Sam Schirdewan također je išao u tom smjeru. U intervjuima redovito zagovara sankcije Rusiji i odbacuje svaku kritiku NATO-a. Putin je snosio „isključivu odgovornost i odluku... za ovaj rat agresije kojim se krši međunarodno pravo“, rekao je u intervjuu za televiziju ARD.
Militarizam stranke Ljevice, kojom Ramelow tako agresivno paradira, nije individualno pitanje. To je u konačnici rezultat partijske prokapitalističke orijentacije. Njena staljinistička prethodnica, SED/PDS, podržavala je restauraciju kapitalizma u bivšoj Istočnoj Njemačkoj (DDR), što nije samo dovelo do društvene katastrofe, već je i utrlo put za povratak njemačkog militarizma. Kao partija države i više srednje klase u DDR-u, dugo je igrala ključnu ulogu u tome.
Na primjer, Stefan Liebich, tada glasnogovornik za vanjsku politiku Ljevice, bio je uključen u izradu dokumenta „Nova moć - nova odgovornost“. Objavljen u jesen 2013. godine, dokument je bio osnova za povratak Njemačke agresivnoj vanjskoj politici i politici velikih sila i za ratoborne govore tadašnjeg ministra vanjskih poslova Steinmeier-a, saveznog predsjednika Gaucka i ministrice odbrane von der Leyen na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji 2014.
Od tada se nova ratna politika Njemačke provodi u praksi uz punu podršku Ljevice. U tome posebno agresivnu ulogu imaju pseudo-lijeve tendencije kao što je Marx 21, u savezu sa britanskom Socijalističkom radničkom partijom, iz koje, značajno, potječe i kopredsjedavajuća Ljevice Janine Wissler. Ova „državnokapitalistička“ organizacija podržala je imperijalističku operaciju promjene režima u Siriji, slavila desničarski puč u Ukrajini kao „demokratsku revoluciju“ 2014. i dugo agitirala za prozapadnu „obojenu“ revoluciju u Rusiji.
Kada neki istaknuti predstavnici stranke Ljevice, kao što je bivša voditeljica parlamentarne skupine Sahra Wagenknecht, kritiziraju ofenzivu NATO-a na Rusiju, to je prije svega usmjereno na to da se želi kontrolirati enormno narodno protivljenje ratu i usmjeriti ga u nacionalistički smjer. Pseudo-ljevica govori u ime frakcije vladajuće klase koja uvoz gasa i nafte iz Rusije vidi kao ključni preduslov za njemačko-evropsku politiku velikih sila nezavisnu od Sjedinjenih Američkih Država.
Jedina stranka koja se bori protiv njemačkog militarizma s ljevice – to jest, sa stanovišta međunarodne radničke klase – je Sozialistische Gleichheitspartei. U našem predizbornom pozivu pišemo da SGP od „ponovnih izbora u Berlinu pravi referendum protiv ove omražene i nelegitimne politike“.
SGP daje glas ogromnoj opoziciji koja više ne dolazi do izražaja u zvaničnom političkom establišmentu i pruža socijalističku perspektivu stavljajući potrebe radnika ispred interesa krupnog kapitala. Rat se ne može zaustaviti, društvena devastacija se ne može okončati, a da se ne slomi moć banaka i korporacija koje se moraju staviti pod demokratsku kontrolu.
To zahtijeva izgradnju međunarodnog pokreta radničke klase protiv kapitalizma i politički obračun sa njegovim militarističkim braniocima u stranci Ljevice.