Rat obećava profit. To vrijedi i za ukrajinski rat. Prije nego što se nazire kraj borbama, već je počeo spor oko podjele plijena. U tome je i značaj tzv. „Stručne konferencije o obnovi Ukrajine“ koja se u utorak održala u Berlinu pod pokroviteljstvom njemačkog kancelara Olafa Scholza i predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen.

U igri su ogromni iznosi. Početkom srpnja ukrajinski premijer Denys Shmyhal financijske je potrebe za obnovu procijenio na 750 milijardi dolara, dok su Svjetska banka i Evropska komisija u rujnu navele iznos od 349 milijardi dolara. Ove brojke, koje se odnose samo na prva tri mjeseca rata, danas se smatraju zastarjelima. I ne uključuju milijarde kojima SAD i Evropa podupiru ukrajinsku vojsku.

Vodi se žestoka rasprava kako doći do tako velikih svota i tko će od njih imati koristi. Jedno je, međutim, sigurno. Ukrajinsko stanovništvo neće vidjeti ništa od toga. Kako god se na kraju završi, završit će na bankovnim računima ukrajinskih oligarha i zapadnih korporacija. Potonji od „obnove“ ne očekuju samo dobro poslovanje nego i dominantan utjecaj na ukrajinsko gospodarstvo. Osobito njemačke korporacije nestrpljivo čekaju da profitiraju od posljedica rata i da u budućnosti igraju vodeću ulogu u Ukrajini.

Dan prije konferencije o obnovi, njemački kancelar Olaf Scholz i ukrajinski premijer Denys Shmyhal otvorili su 5. njemačko-ukrajinski poslovni forum. Odbor za istočnoevropske ekonomske odnose (Ostausschuss der deutschen Wirtschaft), koji je organizirao forum u suradnji s drugim poslovnim udruženjima i ukrajinskom vladom, bio je zadovoljan: „Veliki odaziv na konferenciji pokazao je široki interes njemačkog gospodarstva za uključivanje u rekonstrukciju. Bila je to prva takva konferencija u Njemačkoj od početka rata, a ujedno i najistaknutiji događaj te vrste do danas.“

Radne skupine njemačkih tvrtki i poslovnih udruga napisale su dosje za forum „Obnovimo Ukrajinu“, koji potiče ukrajinsku vladu da „strateški koristi dodijeljena sredstva i političke odluke na način koji stvara poticaje za privatni sektor da ulaže i stvara bogatstvo.“ Opisuje brojne mogućnosti ulaganja i raščlanjuje ih na gradnju, logistiku i infrastrukturu, digitalizaciju, energetiku, zdravstvo i agrobiznis.

Ukrajinska ministrica trgovine Yulia Svyrydenko obećala je okupljenim predstavnicima gospodarstva smanjenje uloge države kroz privatizaciju. Njemački ministar gospodarstva Robert Habeck (Zeleni) mamio ih je prilikom: „Ukrajina je vrhunski trgovački partner za sirovine, energiju i kao dobavljač. Stoga je vrijedno svake obveze da se Ukrajina približi unutarnjem tržištu EU-a.“

Sljedeći dan, konferencija se bavila zadatkom prikupljanja golemih iznosa potrebnih za integraciju Ukrajine u unutarnje tržište EU kao dobavljača sirovina i podizvođača.

„Iako uvijek treba biti oprezan s povijesnim usporedbama, ovdje je u pitanju ništa manje nego stvaranje novog Marshallova plana za 21. stoljeće“, napisali su Scholz i von der Leyen u zajedničkom gostujućem članku za Frankfurter Allgemeine Zeitung. Prema Marshallovom planu, Sjedinjene Američke Države pomogle su zapadnoevropskom kapitalizmu da ponovno stane na noge nakon Drugog svjetskog rata.

„Rekonstrukcija će biti veliki, veliki zadatak“, dodao je Scholz. „I morat ćemo mnogo uložiti da bi to dobro funkcioniralo. Ukrajina to ne može sama. Ni Europska unija to ne može sama. To može samo cijela globalna zajednica.“

Von der Leyen je također naglasila da se nijedna država ili unija ne može sama nositi s obnovom. Bili su potrebni jaki partneri kao što su SAD, Kanada, Japan, Britanija, Australija i druge zemlje, ali i institucije poput Svjetske banke. Svaki euro, svaki dolar, svaka funta, svaki jen bila je investicija u Ukrajini, rekao je.

Međutim, u Scholzovoj „globalnoj zajednici“ postoje vrlo različita stajališta o podjeli rada kada je u pitanju „rekonstrukcija“. Washington, Bruxelles, Berlin i druge evropske prijestolnice žučno se svađaju tko plaća, tko odlučuje i tko ima koristi.

Stav Washingtona je da, budući da nosi najveći teret vojne potpore, Evropa stoga mora preuzeti lavovski dio obnove. Pokušaj Njemačke da se uspostavi kao vodeća gospodarska sila u Ukrajini sumnjičavo se gleda u Sjedinjenim Američkim Državama i drugim evropskim državama. Washington stoga nije spreman upravljanje „obnovom“ Ukrajine prepustiti Bruxellesu ili Berlinu.

Sukobi postoje i oko toga treba li Ukrajinu poduprijeti bespovratnim sredstvima ili povratnim zajmovima. SAD i Njemačka su za bespovratna sredstva, dok je većina ostalih evropskih zemalja za zajmove.

Konferencija u Berlinu nije trebala donositi nikakve odluke nego sagledati teren. Scholz i von der Leyen pozvali su ekonomske stručnjake na visokoj razini, vladine političare, članove think tankova i predstavnike međunarodnih institucija, poput Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, da daju „stručne preporuke o tome kako dalje“.

Think tank German Marshall Fund (GMF) izradio je detaljnu studiju o obnovi Ukrajine. Zalaže se za prepuštanje vodstva ne EU-u nego G7, udruzi sedam vodećih zapadnih industrijskih zemalja, kako se ne bi produbio sukob sa Sjedinjenim Američkim Državama.

„Budući da su sigurnost i obnova međusobno ovisne, moraju biti zajedničke zadaće Zapada“, piše Thomas Kleine-Brockhoff, voditelj studije GMF-a, u Tagesspiegelu. „Ni pod kojim uvjetima Sjedinjene Američke Države ne bi trebale preuzeti vojnu pomoć i prepustiti obnovu Evropljanima i drugim donatorima. Iskustvo pokazuje da bi međusobne kritike počele već prvog dana.“

Studija dalje predlaže da se „Amerikanac s globalnim ugledom“ imenuje za vrhovnog koordinatora. To je zato što je samo SAD bio „sposoban okupiti potrebnu globalnu koaliciju i izgraditi konsenzus među ukrajinskim partnerima“.

Kleine-Brockhoff je već odigrao ključnu ulogu u izazivanju sukoba u Ukrajini 2013.-14. kao direktor njemačkog Marshallovog fonda i kao šef osoblja za planiranje njemačkog predsjednika Joachima Gaucka, o čemu je WSWS izvijestio.

Borba za buduću ekonomsku kontrolu nad Ukrajinom samo je jedan aspekt koji pokazuje da se u ovom ratu ne radi o obrani „demokracije“, već o imperijalističkim interesima. Nakon „rekonstrukcije“ kakvu su zamislili Berlin, Bruxelles i Washington, Ukrajina ne bi bila „slobodna“, već polukolonija zapadnih sila – izvor jeftinih sirovina i još jeftinije radne snage; kojom vlada autoritarni oligarhijski režim koji odaje počast nacističkim suradnicima, cenzurira tisak, zabranivši desetak političkih stranaka od početka rata.

Ipak, kontrola Ukrajine samo je sekundarni cilj za NATO. Njegov glavni interes je Rusija, njena ogromna kopnena masa i goleme sirovine. Kako bi nanijeli vojni poraz Rusiji i zemlju doveli pod svoju kontrolu, SAD i njegovi evropski saveznici sve više eskaliraju rat, čak i uz opasnost od nuklearne katastrofe.

Odbacivanje NATO-a i njegovih ratnih ciljeva ne znači podržavanje Putinovog režima i njegovog reakcionarnog napada na Ukrajinu. Rat se može zaustaviti samo ofenzivom međunarodne radničke klase koja kombinira borbu protiv rata i eksploatacije sa socijalističkim programom rušenja kapitalizma.