Slijedi izvješće koje je Clara Weiss dala Sedmom kongresu Socialist Equality Party (SAD) u prilog rezolucije, „Mobilizirajte radničku klasu protiv imperijalističkog rata!“

Pročitajte cijelo izvješće o Kongresu i donesene rezolucije na njemu.

Ovaj kongres stavio je središnji naglasak na povijesni kontinuitet na kojem naš pokret temelji političku ocjenu svih ključnih događaja i prakse stranke. Ovaj pristup je osobito važan za borbu protiv imperijalističkog rata.

Kao što navodimo u nacrtu rezolucije, imperijalistički rat protiv Rusije u Ukrajini označava početak nove imperijalističke ponovne podjele svijeta. U najdubljem smislu riječi, ovaj rat je rezultat nedovršenog dvadesetog stoljeća. Naše protivljenje ovom imperijalističkom ratu, kao i kapitalističkom Putinovom režimu, ukorijenjeno je u povijesnom razumijevanju cijelog 20. stoljeća i borbe trockističkog pokreta protiv staljinizma.

Od početka rata, Međunarodni odbor Četvrte internacionale (ICFI) jasno je dao do znanja da se protivi ruskoj invaziji na Ukrajinu sa socijalističke ljevice, a ne s imperijalističke desnice. U izjavi objavljenoj samo nekoliko sati nakon početka invazije, ICFI je naglasio: „Ono što je potrebno je… oživljavanje, u Rusiji i diljem svijeta, socijalističkog internacionalizma koji je nadahnuo Oktobarsku revoluciju 1917. i doveo do stvaranja Sovjetskog Saveza kao radničke države.“^[1]

U ovom revolucionarnom internacionalističkom protivljenju ratu, Međunarodni odbor Četvrte Internacionale stoji potpuno sam.

ICFI-jevo protivljenje ratu nasuprot nacionalističkim i proratnim sitnoburžoaskim snagama

Velik dio bivših pabloista i državnih kapitalista na međunarodnoj razini stao je u potpunosti iza NATO imperijalističkih sila i njihovih opunomoćenika u ukrajinskoj oligarhiji i krajnjoj desnici. Pod lažnom zastavom borbe protiv „ruskog imperijalizma,“ snage poput International Socialist League i Sotsialnyi Rukh u Ukrajini šalju svoje članove u američke paravojne snage.

Ukrajinska International Socialist League otvoreno se svrstava u tradiciju Organizacije ukrajinskih nacionalista, poričući njihove genocidne zločine. Obje ove tendencije održavaju veze s američkim demokratskim socijalistima i Berniejem Sandersom. Drugim riječima, održavaju izravne odnose s istom Demokratskom strankom koja je odigrala glavnu ulogu u raspirivanju ovog rata i koja sada naoružava fašiste u Ukrajini.

Postoji još jedan dio međunarodne pseudo-ljevice koji se potpuno smjestio s druge strane ovog rata: Putinov režim. Te snage uključuju rusku staljinističku United Communist Party (OKP) Darije Mitine, tursku Revolutionary Workers Party (DIP) i grčku radničku Workers Revolutionary Party (EEK) Savasa Michaela-Matsasa, koji se suprotstavio Međunarodnom odboru u rascjepu 1985.-86 na temeljno nacionalističkoj osnovi.^[2]

U svojoj izjavi, ovi sitnoburžoaski nacionalisti pozdravili su Putinov režim kao predvodnika „antiimperijalističke“ borbe koju je trebalo podržati. Kako je oštro izjavio jedan od njihovih turskih čelnika: „Ne pružamo nikakvu političku potporu Putinu, ali mu u trenutnoj situaciji dajemo punu i bezuvjetnu vojnu potporu u okviru naših mogućnosti“.^[3]

Dok ova dva različita tabora međunarodne pseudo-ljevice sada možda doslovno pucaju jedan na drugoga, oni su ujedinjeni u svojoj predanosti obrani kapitalizma i buržoaske nacionalne države. Oni su ono što je Trocki točno nazvao „sitnoburžoaskim reakcionarima u službi raspadajućeg kapitalizma“. Nasuprot tome, kako je inzistirao Trocki, „Zadaća proletarijata nije obrana nacionalne države, već njezina potpuna i konačna likvidacija.“^[4]

Postoji još jedna značajka zajednička tim snagama: njihovo bezobzirno falsificiranje povijesti i odbacivanje Oktobarske revolucije. Naime, falsificiranje povijesti, uključujući glorificiranje fašizma i napade na Oktobarsku revoluciju, odigralo je iznimno važnu ulogu u ovom ratu. Zadatak ovog izvješća bit će ocrtati povijesna načela koja čine osnovu za nacrt rezolucije predstavljen ovom Kongresu i socijalističko protivljenje ICFI-a ovom ratu i Putinovom režimu.

Oktobarska revolucija i trockistička borba protiv staljinizma

U podužem govoru tri dana prije ruske invazije na Ukrajinu, Putin je napao Oktobarsku revoluciju, okrivljujući njezinog vođu Vladimira Lenjina za „stvaranje“ Ukrajine. Događaj kojem se Putin tako ogorčeno protivi, preuzimanje vlasti od strane radničke klase pod boljševičkim vodstvom 1917., bio je najprogresivniji događaj u svjetskoj povijesti.

Politička priprema Oktobarske revolucije imala je tri ključna stupa. Prvo, desetljećima duga borba boljševika, predvođena Lenjinom, protiv nacionalnog oportunizma; drugo, Trockijevo razrađivanje perspektive permanentne revolucije; i, treće, borba koju su vodili i Lenjin i Trocki za formiranje nove marksističke internacionale u borbi protiv imperijalističkog svjetskog rata koji je započeo 1914. Lenjin i Trocki rano su uvidjeli da će iste proturječnosti svjetskog kapitalizma i slom sustava nacionalne države koji je doveo do Prvog svjetskog rata također dovesti do socijalne revolucije. S izbijanjem revolucije u Rusiji u veljači 1917., koristeći izraz koji je skovao Lenjin, imperijalizam je puknuo „na svojoj najslabijoj karici“.

Iako je Rusija ušla u rat s imperijalističkim ciljevima, ekonomski je još uvijek bila zaostala zemlja. U velikom dijelu Ruskog Carstva prevladavali su feudalni, pa čak i predfeudalni odnosi. Nijedan zadatak buržoaske demokratske revolucije nije riješen, uključujući nacionalno pitanje. Carska je autokracija vladala golemom, višenacionalnom državom. Većina stanovništva pripadala je nacionalnim manjinama koje su bile izložene sustavnoj državnoj diskriminaciji i represiji. To je uključivalo najveću svjetsku židovsku populaciju u to vrijeme, milijune Ukrajinaca, kao i Poljake, Fince i veliku muslimansku populaciju.

Međutim, brza industrijalizacija kasnog 19. i ranog 20. stoljeća stvorila je radničku klasu koja je, iako brojčano još uvijek relativno mala, bila visoko koncentrirana i politički militantna. Polazeći od analize razvoja kapitalističkog gospodarstva i socijalne revolucije u svjetskim razmjerima, Trocki je uvidio da u zaostaloj zemlji poput Rusije samo radnička klasa može riješiti zadatke buržoaske demokratske revolucije. U rješavanju tih zadataka i preuzimanju državne vlasti radnička bi klasa morala pribjeći socijalističkim mjerama. Kritično za ovu perspektivu bilo je shvaćanje da će se sudbina revolucije u Rusiji odlučiti na svjetskoj areni. Njezina osvajanja mogla su se razvijati i braniti samo kroz međunarodno širenje revolucije na druge zemlje, osobito naprednije kapitalističke zemlje zapadne Evrope.

U svojoj Povijesti ruske revolucije, Trocki je sažeo implikacije svoje teorije permanentne revolucije za problem nacionalnosti. Napisao je:

Ništa tako jasno ne karakterizira povijesnu zakašnjelost Rusije kada se smatra evropskom zemljom kao činjenica da je u dvadesetom stoljeću morala likvidirati... ta dva barbarizma, kmetstvo i geto. Ali u obavljanju tih zadataka Rusija se, upravo zbog svog zakašnjelog razvoja, poslužila novim i posve modernim klasama, strankama, programima. Da bi dokinula ideje i metode Rasputina, trebale su joj ideje i metode Marxa. ...Da bi postigle oslobođenje i kulturni uzlet, potlačene nacionalnosti bile su prisiljene povezati svoju sudbinu sa sudbinom radničke klase. A za to su se morali osloboditi vodstva vlastitih buržoaskih i sitnoburžoaskih stranaka - morali su učiniti dugi juriš naprijed, na putu povijesnog razvoja.^[5]

Nacionalne buržoazije Ruskog Carstva pokazale su se ne samo posve nesposobnima ispuniti te demokratske zadatke, već su bile i sredstvo imperijalističke intervencije u građanskom ratu protiv sovjetske republike. Nigdje ta dinamika nije poprimila tako jasan i, treba dodati, nasilan karakter kao u Ukrajini.

Potkupljiva ukrajinska buržoazija, uzavrela od rasizma i nacionalizma, postala je glavni pijun u pokušajima njemačkog imperijalizma da čitavu regiju podredi kolonijalnoj eksploataciji. Godine 1918. Njemačka je izvela državni udar u Kijevu, nastojeći Ukrajinu pretvoriti u lansirnu rampu za raspad sovjetske vlasti i bivšeg Ruskog Carstva. Tek je izbijanje revolucije u Njemačkoj kasnije te godine, u studenom 1918., prisililo njemačku vojsku na povlačenje iz istočne Evrope.

Druga frakcija ukrajinske buržoazije, koju je vodio Symon Petliura, surađivala je s poljskom buržoazijom u njezinoj invaziji na sovjetsku Ukrajinu 1920. i postala je poznata prije svega po pokretanju nekih od najnasilnijih antižidovskih pogroma građanskog rata. Veterani Petljurine vojske kasnije će osnovati fašističku Organizaciju ukrajinskih nacionalista.

Uspostava sovjetske vlasti, posebno u Ukrajini, presudno je ovisila o ispravnoj politici boljševika prema nacionalnom pitanju. U svom programu iz 1919. Ruska komunistička partija sažela je svoja politička načela o nacionalnom pitanju:

1. Kamen temeljac naše politike je okupiti proletere i poluproletere različitih nacionalnosti u vođenju zajedničke revolucionarne borbe za svrgavanje zemljoposjednika i buržoazije.
2. Nepovjerenje koje radničke mase potlačenih zemalja osjećaju prema proletarijatu država koje su tlačile te zemlje mora se prevladati. Da bi se to postiglo potrebno je ukinuti sve privilegije koje uživa bilo koja nacionalna skupina. Mora se uspostaviti potpuna jednakost prava svih narodnosti, a kolonijama i zavisnim narodima priznati pravo na odvajanje.
3. U tu svrhu partija predlaže federaciju država organiziranu po sovjetskom uzoru kao jedan od prijelaznih oblika na putu prema potpunom jedinstvu…^[6]

Do početka 1922., tekovine Oktobarske revolucije proširile su se na velike dijelove bivšeg Ruskog Carstva.

Kontrarevolucionarne armije koje je podržavao imperijalizam bile su poražene. Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) proglašen je 30. prosinca 1922. godine.

Njegove granice bile su određene tijekom ovog građanskog rata i kašnjenjem svjetske revolucije, koja je bila rezultat monumentalne izdaje njemačke socijaldemokracije 1918.-1919. Ova međunarodna izolacija stvorila je goleme društvene i političke pritiske na novonastalu radničku državu i Boljševičku partiju i stvorila uvjete za rast birokracije.

To objašnjava zašto je sam nastanak SSSR-a bio popraćen sve žešćim sukobom između internacionalističke, marksističke tendencije, koju su zastupali Lenjin i Trocki, i nacionalističke frakcije oko Staljina, koja je zastupala interese novonastale birokracije. Zapravo, oko formiranja SSSR-a i „nacionalnog pitanja“ Lenjin je pokrenuo svoju „posljednju borbu“ protiv Staljina i birokratskog aparata - u savezu s Trockim - prije gotovo točno jednog stoljeća.

Za Staljina, šovinističkog nasilnika, „jedinstvo“ sovjetske federacije značilo je neupitnu podređenost etničkih i nacionalnih manjina saveza Ruskoj sovjetskoj republici i središnjem birokratskom aparatu. U pismu Lenjinu od 22. rujna 1922. Staljin je zahtijevao potpunu gospodarsku i političku podređenost sovjetskih republika Ukrajine, Kavkaza i drugih regija središnjem aparatu u Moskvi.

U možda najočitijoj formulaciji, Staljin je napisao: „Mlada generacija komunista u graničnim područjima odbija shvatiti [naše] igranje neovisnošću kao igru.“ Građanski rat prisilio je Moskvu da pokaže „liberalizam“ prema potlačenim narodima, ali sada, inzistirao je Staljin, to mora prestati. Drugim riječima, za Staljina je načelo nacionalnog samoodređenja koje su u to vrijeme podržavali boljševici bilo samo „igra“, osmišljena da prevari potlačene mase da podrže boljševizam i sovjetsku državu.^[7]

Nasuprot Staljinovom protivljenju, Lenjin je inzistirao na načelu jednakosti svih nacionalnosti saveza i pravu na odcjepljenje za sve nacionalne republike, uključujući sovjetsku Ukrajinu i sovjetsku Gruziju. Predložio je velike promjene u nacrtu ustava za Sovjetski Savez koji je Staljin pripremio kako bi proveo načela artikulirana u stranačkom programu iz 1919. kao ustavnu osnovu Sovjetskog Saveza. Kao rezultat toga, zajamčeno je načelo samoodređenja, uključujući pravo na odcjepljenje od unije za sve nacionalne republike. Nijedna druga federacija u svjetskoj povijesti nije dodijelila tako velika prava svojim različitim sastavnim dijelovima.

Dok su Staljin i drugi vodeći boljševici koji su de facto podržavali njegove pozicije popustili Lenjinovom autoritetu, te političke razlike nisu nestale. Bili su rani, oštar odraz konsolidacije tendencija unutar boljševičke partije koje su zastupale temeljno različite društvene snage. Budući da je Lenjin bio teško bolestan i prikovan za krevet, budući vođe Lijeve opozicije, Leon Trocki i Kristijan Rakovski (bivši šef sovjetske republike Ukrajine), bili su ti koji su stali u obranu boljševičkih načela o nacionalnom pitanju na 12. partijskom kongresu u travnju 1923.

Središnja uloga Trockog i Rakovskog u ovoj borbi nije bila slučajnost: na kocki u sukobu oko nacionalnog pitanja bila su dva pitanja koja će i dalje biti u središtu borbe protiv staljinizma u narednim desetljećima – borba za internacionalno jedinstvo radničke klase i potlačenih masa, te perspektiva permanentne revolucije.

U Oktobru 1923. osnovana je Lijeva opozicija pod vodstvom Lava Trockog. Do tada su internacionalistički marksisti postali manjina u boljševičkom vodstvu. Sukob koji je uslijedio u nadolazećim godinama obuhvatio je gotovo sve aspekte sovjetske unutarnje politike - uključujući ekonomsku politiku i unutarstranačku demokraciju - kao i strategiju i politiku Komunističke internacionale.

U nacionalnom pitanju, Lijeva opozicija je branila načela boljševizma protiv birokratskog aparata. U svojoj Platformi iz 1927., Udružena lijeva opozicija osudila je „birokratizam, podržan duhom šovinizma velikih sila“ koji je „uspio transformirati sovjetsku centralizaciju u izvor svađa oko raspodjele službenih položaja među nacionalnostima“.^[8]

Podrška radničke klase i mladeži opoziciji bila je posebno jaka u industrijskim središtima sovjetske Ukrajine i sovjetske Gruzije. U ukrajinskoj industrijskoj regiji Harkov, Lijeva opozicija je imala predstavnike u svakoj četvrtoj tvorničkoj stranačkoj ćeliji i svakoj trećoj stranačkoj ćeliji mladeži 1927.^[9] Međutim, ove brojke samo su vrlo ograničena mjera utjecaja oporbe. Kao pokazatelj duboko ukorijenjene popularne svijesti o ulozi Trockog u revoluciji, ukrajinski radnik, koji nije bio član partije, predložio je kijevskom Gradskom vijeću u svibnju 1926. da se Kiev preimenuje u „Trotskiev“. Napisao je: „Kao Trotskiev, ime grada govorit će o velikom revolucionarnom djelu druga Trockog u Ukrajini u godinama najokrutnije klasne borbe[…]“^[10]

Mnoge od vodećih ličnosti Lijeve opozicije također su došle iz današnje Ukrajine. To uključuje, naravno, samog Trockog, ali i Borisa Elcina, starog boljševika koji je rođen u blizini Kijeva i postao glavni tajnik Lijeve opozicije u kasnim 1920-ima.

Mora se naglasiti da većina Lijeve opozicije nije kapitulirala pred staljinizmom i nastavila je borbu u 1930-ima. Ako su njihova imena do danas nepoznata radničkoj klasi Rusije i svijeta, to je zbog dalekosežnog utjecaja staljinističkog velikog terora i desetljećima dugih nastojanja da se zataška povijesna istina o revoluciji 1917. i marksističkoj opoziciji staljinizmu. Zapravo, mnogi od najkritičnijih političkih dokumenata oporbe u Sovjetskom Savezu iz 1930-ih nisu pronađeni sve do 2018., odnosno 80 godina nakon vrhunca Velikog terora.^[11] Oni ne ostavljaju nikakvu sumnju da su sovjetski trockisti nastavili voditi svjesnu, aktivnu političku borbu protiv staljinizma, unatoč strahovito teškim uvjetima u Sovjetskom Savezu 1930-ih.

Presudno za politički opstanak i snagu sovjetske oporbe u ovom razdoblju bilo je razjašnjavanje lekcija poraza kineske revolucije 1926-1927 i kontrarevolucionarnog karaktera staljinističkog programa „socijalizma u jednoj zemlji“. Te su lekcije najjasnije artikulirane u Trockijevoj kritici nacrta programa Komunističke internacionale iz 1928., također poznate kao Treća internacionala poslije Lenjina. U ovom dokumentu - koji je do danas temelj trockističkog pokreta - Trocki je napisao:

U našoj epohi, koja je epoha imperijalizma, odnosno svjetske ekonomije i svjetske politike pod hegemonijom financijskog kapitala, niti jedna komunistička partija ne može svoj program postavljati isključivo ili uglavnom polazeći od stanja i tendencija razvoja vlastite zemlje… U sadašnjoj epohi, u mnogo većoj mjeri nego u prošlosti, nacionalna orijentacija proletarijata mora i može proizlaziti samo iz svjetske orijentacije, a ne obrnuto. Tu leži osnovna i primarna razlika između komunističkog internacionalizma i svih varijanti nacionalnog socijalizma.^[12]

Unatoč rastućoj birokratizaciji sovjetske države i partije, nacionalna politika Sovjetskog Saveza 1920-ih nosila je u kritičkom pogledu Lenjinov pečat. U školama su sovjetska djeca i mladi dobivali nastavu na svom materinjem jeziku. Država je sponzorirala publikacije na desecima jezika, uključujući jidiš i ukrajinski. Deseci milijuna seljaka svih nacionalnosti naučili su čitati i pisati za manje od jedne generacije, i to na svojim materinjim jezicima. Upravo je te duboko progresivne politike Putin imao na umu kada je osudio Lenjina i Sovjetski Savez za „stvaranje“ Ukrajine.

Ali te su se politike oštro promijenile nakon izbacivanja Lijeve opozicije iz stranke u prosincu 1927. i protjerivanja Trockog iz SSSR-a 1929. U 1930-ima obvezna rusifikacija postala je državna politika. Ali najveći udarac došao je s Velikim terorom. Između 1936. i ranih 1940-ih, birokracija je poklala vodstvo boljševičke partije, tisuće trockista, koji nikada nisu kapitulirali pred staljinizmom, i generacije socijalističkih radnika i intelektualaca. Ovaj politički genocid nad revolucionarnim marksistima kulminirao je ubojstvom samog Leona Trockog u Meksiku 1940. godine.

Posebno žestoke razmjere teror je poprimio u nacionalnim republikama, a posebno u sovjetskoj Ukrajini gdje je NKVD odredio kvote ubijanja koje su bile veće nego bilo gdje drugdje. Štoviše, u sklopu takozvanih „nacionalnih operacija“ NKVD-a, deseci tisuća članova partije i civila bili su uhićeni, često samo zbog prezimena koja su zvučala njemački ili poljski.

Kako je istaknuo Vadim Rogovin u svojoj kritičkoj studiji Politički genocid u SSSR-u, veliki dio kadra Komunističke internacionale je ubijen, uključujući komuniste iz Njemačke, Mađarske, Poljske, Rumunjske, Kine, Koreje i mnogih drugih zemalja. Još jedan val čistki u poslijeratnom razdoblju poprimio je još otvorenije nacionalistički i antisemitski karakter. Bitna osnova za ovu proliferaciju velikoruskog nacionalizma i otvorene ksenofobije ležala je u nacionalističkoj izdaji revolucije.

Međutim, unatoč tim zločinima, trockistički pokret nastavio je braniti Sovjetski Savez od imperijalizma. Suprotstavljajući se sitnoj buržoaskoj frakciji unutar američke Socialist Workers Party (SWP) 1939. – 1940., Trocki je inzistirao da procjena Sovjetskog Saveza mora biti ukorijenjena u povijesnoj i klasnoj analizi njegova podrijetla. Sovjetska je država prošla kroz užasnu degeneraciju pod birokratskom vladavinom, ali središnja osvajanja Oktobarske revolucije – uključujući nacionalizaciju većine industrije od strane radničke države tijekom građanskog rata, državni monopol nad vanjskom trgovinom i uspostavu ranih elemenata ekonomskog planiranja – još nije bio oboren.

Dužnost klasno svjesnih radnika bila je braniti radničku državu od imperijalističke agresije. Ta politička linija nije značila nikakvu podršku Kremlju. Od Trockijeve Izdana revolucija,1936. godine, trockistički je pokret pozivao sovjetsku radničku klasu da obrani osvajanja Oktobra svrgavanjem birokracije u političkoj revoluciji. Bez takve političke revolucije i međunarodnog produžetka Oktobra, Trocki je predvidio da će birokracija na kraju biti potaknuta da ponovno integrira sovjetsko gospodarstvo u svjetski kapitalistički sustav obnavljanjem kapitalizma, uništavanjem radničke države i pretvaranjem sebe u novu vladajuću klasu.

Odgovor ICFI-ja na raspad Sovjetskog Saveza

Ovo upozorenje se opravdalo. U prosincu 1991. staljinistička je birokracija postigla ono što nacisti i njihovi fašistički saveznici u Ukrajini i cijeloj istočnoj Evropi nisu uspjeli u Drugom svjetskom ratu: uništila je Sovjetski Savez. Međunarodni odbor nije bio iznenađen ovim razvojem događaja. Borba IC-a protiv pabloističke degeneracije britanske Workers Revolutionary Party (WRP) 1982. – 1986. temeljila se na obrani cjelokupne povijesti i političkog nasljeđa trockističkog pokreta i njegove borbe protiv staljinizma i pabloizma.

Odvajanje od WRP-a 1985.-1986. stvorilo je osnovu za renesansu marksizma unutar ICFI-ja i omogućilo trockističkom pokretu da snažno intervenira u krizi staljinizma. 1989.–1991. izaslanici IC-a posjetili su Sovjetski Savez. Bili su to prvi posjeti predstavnika trockističkog pokreta Sovjetskom Savezu od političkog genocida Velikog terora, pola stoljeća ranije. Drug David North držao je predavanja koja su posjećivale stotine u Moskvi i Kijevu i dopisivao se sa stotinama radnika i mladih, posebno iz Sovjetske Rusije i Sovjetske Ukrajine. Bilten ICFI-ja na ruskom jeziku naširoko je kružio i bio je osnova za uspostavljanje kontakta sa sovjetskim povjesničarom Vadimom Rogovinom koji je dugo vremena u političkoj izolaciji radio na povijesti Lijeve opozicije.

Povodom 30. obljetnice raspada Sovjetskog Saveza prošlog prosinca, WSWS je učinio dostupnim mnoge od ovih dokumenata, neke od njih po prvi put, u važnom eksponatu. Njihova dalekovidnost je zapanjujuća i pozivam sve da pažljivo pregledaju ove dokumente. Oni ostaju kritični za orijentaciju stranke i obrazovanje novog sloja revolucionarnih radnika. Citirat ću samo jedan govor koji je drug North održao u Kijevu, samo nešto više od dva mjeseca prije nego što je Sovjetski Savez likvidiran i umjesto njega uspostavljene nove, rivalske nacionalne države. On je rekao:

Proglašavajući „neovisnost“ od Moskve, nacionalisti ne mogu učiniti ništa više nego staviti sve vitalne odluke koje se odnose na budućnost njihovih novih država u ruke Njemačke, Britanije, Francuske, Japana i Sjedinjenih Američkih Država... Povratak kapitalizmu, za koji je šovinistička agitacija nacionalista samo jedna krinka, može dovesti samo do novog oblika ugnjetavanja. Umjesto da svaka od sovjetskih nacija zasebno pristupa imperijalistima pognutih glava i klečećih koljena, moleći za milostinju i usluge, sovjetski radnici svih nacionalnosti trebali bi stvoriti novi odnos, temeljen na načelima stvarne društvene jednakosti i demokracije, i na toj osnovi poduzeti revolucionarnu obranu svega što je vrijedno očuvanja baštine 1917.^[13]

Generaciju kasnije, gotovo je klišej tvrditi da je obnova kapitalizma rezultirala socioekonomskom katastrofom. Diljem bivšeg Sovjetskog Saveza indeksi socijalne nejednakosti, kao i bolesti poput HIV-a, tuberkuloze ili samoubojstava, među najgorima su u svijetu.

Pandemija COVID-19 razotkrila je i ubojitu ravnodušnost oligarha prema životima radnika i razorne posljedice uništenja sovjetskog zdravstvenog sustava. Prema broju viška smrtnih slučajeva od strane Economista, više od 1,2 milijuna ljudi postalo je žrtvama politike društvenog ubojstva samo u Rusiji. Od 10 zemalja koje je Economist naveo kao zemlje koje imaju najveći broj smrtnih slučajeva po glavi stanovnika u pandemiji, devet ih je prošlo kapitalističku obnovu u 1980-im i 1990-im godinama. Na međunarodnom planu, uništenje Sovjetskog Saveza bilo je obilježeno eskalacijom društvene kontrarevolucije i eksplozijom američkog militarizma.

ICFI nikada nije zanijekao da je raspad Sovjetskog Saveza predstavljao poraz i nazadovanje radničke klase na međunarodnoj razini. Međutim, za razliku od pabloista koji su se prilagodili staljinizmu i, zapravo, podržavali obnovu kapitalizma, Međunarodni odbor nije 1991. vidio „kraj socijalizma“. Naprotiv: opravdao je, iako negativno, desetljećima dugu borbu trockističkog pokreta protiv nacionalističke politike staljinizma.

Globalizacija proizvodnje potkopala je osnovu za sve nacionalne organizacije i birokracije, ubrzavajući njihovu potpunu kapitulaciju pred imperijalizmom, i, u slučaju sindikata, njihovu integraciju u državnu mašineriju i korporativno upravljanje.

Kolaps birokracije i organizacija koje su okovale i izdale radničku klasu za generacije, označio je početak novog razdoblja imperijalističkih ratova i novu etapu u razvoju socijalističke revolucije u kojoj će trockistički pokret igrati vodeću ulogu. Kako bi ponovno uspostavio marksističku svijest u radničkoj klasi i pripremio novi uzlet socijalističke revolucije, ICFI je obranu povijesne istine o povijesti Oktobarske revolucije, Lava Trockog i trockističkog pokreta u cjelini učinio središnjom sastavnicom svog rada. ICFI je tvrdio da 20. stoljeće nije završilo raspadom Sovjetskog Saveza. Umjesto toga, ostao je nedovršen i njegovi neriješeni problemi – društvena nejednakost, rat i fašizam – oblikovati će svijet na ulasku u 21. stoljeće.

Imperijalistički juriš na Rusiju i karakter Putinovog režima

Nakon američke invazije u siječnju 1991. i divljačkog bombardiranja Iraka, ICFI je sazvao radničku konferenciju protiv imperijalističkog rata i kolonijalizma u Berlinu. U svom manifestu ICFI je zaključio:

Svi veliki povijesni i politički zadaci koji su stajali pred radničkom klasom i potlačenim masama početkom 20. stoljeća sada su postavljeni u svom najoštrijem obliku. Divljačko bombardiranje Iraka i gotovo uništenje njegove industrijske infrastrukture označava početak nove erupcije imperijalističkog barbarstva. Kapitalizam ne može preživjeti bez porobljavanja i uništavanja milijuna…^[14]

Važno je podsjetiti da je sovjetska birokracija, u svom posljednjem činu izdaje prije nego što je uništila SSSR, pružila podršku ovom imperijalističkom pljačkaškom ratu koji se pokazao kao početak tri desetljeća imperijalističkih ratova na Bliskom istoku i u Africi, krvavi povijesni uvod u imperijalistički napad koji se odvijao protiv Rusije i Kine. Ruska oligarhija naslijedila je iluzorno uvjerenje staljinističke birokracije u mogućnost 'miroljubive koegzistencije' i dogovornog rješenja s imperijalizmom. Kako je sam Putin priznao neposredno prije invazije, krajem 1990-ih, čak je osobno pitao američkog predsjednika Clintona hoće li SAD podržati pristupanje Rusije NATO-u 1998. godine. Naravno, SAD neće.

Kombinacijom širenja NATO-a, pučeva na njegovim granicama i vojnih intervencija u zemljama saveznicima Rusije i Kine, imperijalističke su sile sustavno i nemilosrdno opkolile Rusiju. Ovu eksploziju američkog militarizma i ICFI-jevu analizu o tome pregledao je u kritičkom izvješću drug Andre Damon.^[15]

Doista, ako se pregleda povijest ratova koje je američki imperijalizam vodio u proteklih trideset godina, rat koji se odvija za podjelu Rusije i Kine čini se kao brutalna neizbježnost. Unatoč njihovoj ponovnoj integraciji u svjetski kapitalistički sustav, imperijalističkim silama su vladajući oligarhijski režimi zabranili izravnu pljačku golemih resursa tih zemalja. Natječući se za te resurse između sebe, a vođeni nerješivim domaćim krizama, sada su odlučni to promijeniti.

U točki 2, nacrt rezolucije opisuje osnovne ciljeve američkog rata protiv Rusije na sljedeći način: „uklanjanje sadašnjeg režima u Rusiji, njegova zamjena marionetskim koju kontrolira Amerika i raspad same Rusije – u onome što se spominje kao „dekolonizacija Rusije“ – u desetak ili više impotentnih država čiji će vrijedni resursi biti u vlasništvu i eksploataciji američkog i europskog financijskog kapitala.“ Ovaj odlomak je ključan za razumijevanje sukoba koji se odvija i politike pro-NATO pseudo-ljevice i njihovog inzistiranja da je Rusija „imperijalistička zemlja“.

U svojoj polemici protiv Shachtmanove i Burnhamove tvrdnje iz 1939.–1940. da Sovjetski Savez više nije radnička država, Trocki je ukazao na poziv Četvrte Internacionale na svrgavanje birokracije i upitao koji bi novi politički zaključci slijedili iz predloženih definicija od Shachtmana i Burnhama.^[16]

Slično bi se moglo zapitati: Što se politički dobiva tvrdnjom da je Rusija imperijalistička zemlja? ICFI je vrlo jasno izrazio svoje revolucionarno protivljenje Putinovom režimu i njegovom ratu, a sa socioekonomskog stajališta ta tvrdnja nema mnogo smisla. Rusija ima ekonomiju veličine jednako teksaškoj – sada čak i manje zbog golemog utjecaja gospodarskih sankcija – i učinkovito funkcionira kao dobavljač sirovina za druge kapitalističke zemlje.

Ali tvrdnja da je Rusija „imperijalistička“ ima vitalnu političku funkciju: pruža političko pokriće za imperijalističku agresiju na Rusiju i ratne ciljeve imperijalističkih sila. To je jasno pokazao webinar za kongresmene i žene održan 23. lipnja pod naslovom „Dekolonizacija Rusije“. Webinar, na kojem su radili operativci CIA-e i desničarski nacionalisti iz Ukrajine i Kavkaza, učinkovito je tvrdio da je Rusija kolonijalno carstvo koje se mora razbiti uz potporu Washingtona. Na pitanje moderatora: „Razbija li se Rusiju dekolonizacijom? I ako je tako, postoje li rizici povezani s tim?“ nitko nije mogao dati odgovor jer je jedini odgovor bio, naravno: Da.

To je ta strategija koju pro-NATO pseudo-ljevica prikriva svojom galamom o „ruskom imperijalizmu“. Poticanje nacionalističkih, regionalističkih i etničkih napetosti bila je ključna komponenta imperijalističke ratne politike desetljećima. Sustavno je korištena tijekom raspada i bombardiranja Jugoslavije 1990-ih. Treba se podsjetiti da su odmetnik WRP-a Cliff Slaughter i ostaci WRP-a predvidjeli krajnje desničarski pomak bivših pabloista kada su dali punu političku i logističku potporu operaciji NATO-a u Jugoslaviji i podržali suvremene pristaše fašizma, ustaše u Hrvatskoj. Ovaj oštar zaokret pabloista u desno ICFI je opsežno analizirao u nekoliko kritičkih dokumenata 1990-ih, uključujući Marksizam, Oportunizam i Balkanska kriza.^[17]

Odvajanjem od WRP-a 1985.–1986., ICFI je krenuo suprotnom klasnom putanjom. Revizija stajališta o pravu nacija na samoodređenje bila je izdanak te borbe i kritična komponenta odgovora međunarodne zajednice na eksploziju američkog militarizma nakon 1991. godine.

U predavanju iz 2019., „Raspad SSSR-a i unipolarni trenutak američkog imperijalizma“, drug Bill Van Auken objasnio je da je „… razvoj kapitalističke globalizacije iznjedrio novu vrstu nacionalističkog pokreta.“ Ti su pokreti „stajali u oštroj suprotnosti s ranijim nacionalnim pokretima... koji su postavljali progresivnu zadaću stvaranja novih država ujedinjavanjem različitih naroda u zajedničkoj borbi protiv imperijalizma… Nacionalistički pokreti koji su se pojavili krajem 20. stoljeća nastojali su, umjesto toga, razbiti postojeće države duž etničkih, vjerskih i jezičnih linija uz pomoć imperijalizma.“^[18]

Ovo stajalište držimo danas u odnosu na bivši Sovjetski Savez. Obnova kapitalizma nije bila povezana samo s raspadom SSSR-a na nacionalne države, već je također oslobodila snažne centrifugalne sile unutar nove ruske vladajuće klase. Ruski prirodni resursi središnji su izvor samobogaćenja oligarhije, ali njihova je regionalna raspodjela vrlo nejednaka. Suparništvo unutar oligarhije oko kontrole nad tim resursima bilo je središnji element trvenja među regionalnim elitama i napetosti između tih regionalnih elita i središnje vlade u Moskvi. Tijekom 1990-ih, think tankovi diljem svijeta raspravljali su o daljnjem raspadu Ruske Federacije kao vrlo realnoj mogućnosti. Središnja značajka Putinove unutarnje politike od 2000. bila je „discipliniranje“ regionalnih elita, podrediti ih Moskvi i ojačati središnji državni aparat.

Krivo nazvana „liberalna oporba“ koju podržava imperijalizam, koja sada organizira „antiratne prosvjede“ uz klicanje zapadnog buržoaskog tiska, govori u ime frakcije u oligarhiji koja se nada da će, kroz raspad Ruske Federacije u njezinom postojećem obliku i izravnom povezivanju s NATO-om, moći izravnije iskorištavati radničku klasu i ruske resurse. Njihov glavni glasnogovornik, Alexei Navalny, ne samo da ima bliske veze s Washingtonom i Berlinom, on je također i otvoreni rasist koji je sudjelovao u skupovima krajnje desnice i održava političke odnose sa separatističkim i regionalističkim tendencijama diljem Ruske Federacije.

Te snage, zajedno s uskim slojem više srednje klase koja je profitirala od kapitalističke obnove i dijelovima vojske i tajnih službi, čine društvenu osnovu za operaciju promjene režima od strane imperijalističkih sila. Dok tvrde da se protive ratu u Ukrajini, oni zapravo podržavaju drugu zaraćenu stranu – NATO. A daleko od „mira“, njihov bi politički program podrazumijevao podjelu Rusije koju vode imperijalisti, proces koji će neizbježno dovesti do niza ratova i građanskih ratova.

Naravno, Putinov režim je prilično svjestan ovih planova za razbijanje Rusije. Dapače, Putin je javno upozorio na ponavljanje scenarija iz Jugoslavije u Rusiji samo dva mjeseca prije nego što je pokrenuo invaziju na Ukrajinu. Od tada je više puta ponovio ta upozorenja.

Ali sam njegov režim zagovara iste klasne interese kao Navalny i „liberalna oporba“. Ruska oligarhija kao cjelina nikada nije imala niti je mogla imati bilo kakvu neovisnost od imperijalizma. Bez obzira na gorke sukobe oko vanjske politike unutar ove klase, ona je temeljno orijentirana na pronalaženje dogovora s jednom ili drugom imperijalističkom silom. Nastali iz kontrarevolucije protiv Oktobra 1917., oligarsi su vrlo svjesni činjenice da je njihov glavni neprijatelj međunarodna radnička klasa.

Doista, promicanje naslijeđa carizma i staljinizma od strane Putinovog režima, sa stajališta oligarhije, svjesna je i točna artikulacija kontrarevolucionarnih tradicija iz kojih je povijesno proizašao. Također se mora naglasiti da, baš kao i sve veće prijetnje postavljanja nuklearnog oružja od strane Putinovog režima, njegovo promicanje velikoruskog šovinizma može samo poslužiti za postizanje ciljeva imperijalističkih sila dok zbunjuje i dijeli radničku klasu.

Zaključak

Opasnosti rata koji se razvija su nesagledive i WSWS je isticao i mora isticati te opasnosti, sve do vrlo stvarne prijetnje nuklearnog uništenja, oštro pred svjetskom radničkom klasom. Ali postoji i druga strana ovog razvoja.

Kao i 1917., iste proturječnosti koje vode u svjetski rat neizbježno će dovesti do socijalne revolucije. Ovo je povijesni zakon. Međunarodna radnička klasa već je počela dizati glavu. Stari politički oslonci imperijalizma – od staljinizma do sindikata i sitnoburžoaske bivše ljevice – su se srušili. Naša procjena pete faze u povijesti trockističkog pokreta označava priznanje činjenice da je razdoblje koje je započelo staljinističkom reakcijom protiv Oktobra i koje je prisililo relativnu izolaciju trockističkog pokreta došlo kraju. Kroz prethodna četiri stupnja, od 1923. godine, trockistički pokret se kovao kao svjetska stranka socijalističke revolucije u desetljećima dugoj borbi protiv staljinizma i sitnoburžoaskog oportunizma.

Ova je borba pripremila dalekosežnu, objektivnu transformaciju u odnosu između Četvrte Internacionale i radničke klase koja je sada u tijeku. Postavila je ICFI u poziciju u Šri Lanki gdje može snažno intervenirati i osigurati vodstvo u borbi potlačenih masa tog otoka u osvajanju vlasti; stvorila je osnovu za formiranje sekcija IC-a u Turskoj, Brazilu i diljem svijeta, kao i za golemu ekspanziju svojih postojećih sekcija. Također je stvorila političke i teorijske temelje za izgradnju trockističkog pokreta u bivšem Sovjetskom Savezu i Kini, najneposrednijim metama imperijalističke ponovne podjele svijeta.

Željela bih zaključiti pozivajući drugove da glasaju za nacrt rezolucije predstavljen ovom Kongresu. Jasno artikulira političku liniju na temelju koje se američka radnička klasa, koja se bori u središtu svjetskog imperijalizma, može ujediniti sa svojom klasnom braćom i sestrama diljem Evrope, Rusije i Azije, u socijalističkoj borbi protiv imperijalističkog rata, kapitalizma i nacionalnih država.