Ovaj članak i intervju su objavljeni kao dio reportaže sa filmskog festivala u Torontu. Original na engleskom jeziku je dostupan ovdje . Danis Tanović, režiser porijeklom iz Bosne, se pokazao kao jedan od interesantnijih i saosjećajnijih filmadžija koji trenutno stvaraju. Njegova poslijednja tri filma, Circus Columbia (2009), Epizoda u životu berača željeza (2010), i sada Tigrovi, su promatrali sadašnje stanje sa iskrenošću i stepenom društvenog uvida.

Novi film se fokusira na odvijajući skandal koji se proteže najmanje četiri decenije unazad: reklamiranje vještačkog mlijeka za novorođenčad majkama u siromašnim zemljama, koje je prouzrokovalo nebrojene patnje i smrti. Pored činjenice što je dojenje zdravije za odojčad, u zemljama gdje čista voda nije dostupna, mješati zagađenu vodu sa zamjenama za mlijeko dovodi do ozbiljnih rizika.

Oko ovog pitanja je 1997. podignut bojkot protiv Nestlé-a, giganta sa sjedištem u Švajcarskoj. Iako je Svjetska zdravstvena organizacija uvela međunarodni propis reklamiranja zamjena za mlijeko za dojenje 1981, kritičari ističu da ga kompanije sistematski krše.

Izvještaj Save the Children organizacije iz 2013. kaže da bi se “95 beba moglo spasiti svakog sata, ili 830.000 godišnje, ako bi porodilje dojile neposredno nakon rođenja.” ( Sydney Morning Herald ) Niz velikih korporacija, uključujući Nestlé, Danone, Mead Johnson, Abbott, Friso i Enfamil je optuženo za korumpirane načine reklamiranja, uključujući podmićivanje zdravstvenih radnika i zasipanje samih majki poklonima kako bi se privoljeli da koriste proizvode određene firme.

Prema Save the Children, u Pakistanu “petina od anketiranih profesionalaca u zdravstvu su rekli da su primali poklone od predstavnika BMS kompanija [koje proizvode substitute za mlijeko za dojenje].” Istraživanje ove dobrotvorne organizacije u Kini je “iznašlo da je četvrtina anketiranih majki reklo da su primili poklone, uglavnom od predstavnika BMS kompanija”, a 40 posto “intervjuisanih majki je reklo da su ih direktno kontaktirali predstavnici kompanija koje proizvode hranu za bebe.”

Ovdje zaista nema dvoumljenja. Ovo je slučaj gdje ogromni konglomerati vrebaju najranjivije slojeve svjetskog stanovništva kako bi prigrabili goleme profite. Formula mlijeka za bebe je biznis od 25 milijardi dolara.

Drama u Tigrovima, zasnovana na istinitoj priči, uključuje moralne i ekonomske dileme onih koji su upleteni u strategiju takvih kompanija. Osnova filma je prilično jednostavna. Producent (Danny Huston) i režiser (Khalid Abdalla), koji hoće da snime film na tu temu, i advokat njihovih finansijera, slušaju Ajana, mladog Pakistanca i bivšeg prodavca, kako prepričava svoja iskustva u prodaji formule za dojenčad. On mora da ubjedi filmadžije, a naročito advokata, da govori istinu, inače će ih korporacije uništiti na sudu.

Priča počinje desetak godina ranije. Uskoro nakon vjenčanja sa Zainab (Geetanjali), Ajan dobija posao u Lasti, multinacionalnoj kompaniji. U toku priprema, novozaposlene uče da riču kao tigrovi, i da jure za poslom sa nemilosrdnošću istih. Ajan ubrzo koristi svoj šarm i vještine da nagovori doktore i druge da preporučuju Lastine proizvode. Postaje vrhunski prodavac. Njegovi snovi o bogatstvu i komforu kao da samo što se nisu ostvarili.

Međutim, jedan od doktora sa kojim se sprijateljio, Faiz (Satyadeep Misra), se vraća iz Karačija sa alarmantnim vijestima. “Hoću da ti pokažem nešto”, kaže Ajanu vodeći ga na odjeljenje za bolesnu djecu. Kao što je pojašnjeno u fusnotama filma, Faiz otkriva Ajanu užasavajuću tajnu: “Većina njegovih pacijenata nema pristupa čistoj vodi. Miješaju preparat za dojenčad sa prljavom vodom i daju ga bebama, koje dobijaju proliv. Ili pošto je tako skup razblažuju ga, i prouzrokuju neuhranjenost. Dojenjem bi primili i prirodni imunitet, ali majke ubjeđuju da rađe koriste preparat. Ove bebe umiru kao posljedica Ajanovog posla.”

Užasnut, Ajan na kraju daje otkaz i započinje ono što je isprva kampanja jednog čovjeka protiv Lastine prakse. To je veoma velika kompanija koja može da izgubi puno, a ima snažne veze sa lokalnim političarima pa čak i vojskom. Ajanovoj familiji prijeti propast, život mu je u opasnosti, završava privremeno i u zatvoru. (“Pola grada te traži.”) Konačno se povezuje sa aktivistima koji se protive reketiranju koje sprovode mliječne kompanije. Televizijska ekipa snima dokumentarac i vode ga u Njemačku da bi ga promovisao. Tu saznajemo da je u momentu slabosti i straha napravio ozbiljnu grešku, koja će ugroziti projekat.

Tanović, kao što je pojasnio u razgovoru koji slijedi, je počeo da radi na ovom projektu 2006, kada je otputovao u Pakistan i lično se uvjerio da bebe i dalje umiru. Prvobitno finansiranje drame o ovom problemu je propalo zahvaljujući pritisku korporacija. Na sreću, otvorili su se drugi putevi podrške.

Tanovićev film je dobro odrađen i iskren. Glumci su efektni i očigledno posvećeni. Emraan Hashmi je velika filmska zvijezda u Indiji, koji je glumio uglavnom u laganicama (iako se pojavljuje u političkom trileru Shanghai [2012], koji je bio ozbiljniji rad).

Hashmi je rekao u jednom intervjuu da je iskustvo snimanja Tigrova “bilo potpuno drugačije. Nije ličilo ni na šta što sam ranije radio. Doma u Indiji, uradio sam preko 30 filmova glumeći glavnu ulogu u eskapističkim mejnstrim tezgama, čime se ponosim. To mi je dalo moj identitet i pomoglo da stavim hranu na sto. Ali Bolivud kinematografija ne zahtjeva da se duboko uneseš u lik i budeš skoncentrisan sve vrijeme.”

Slika koju Tigrovi oslikavaju o kompanijama i njihovim podmitljivim indijskim poltronima djeluje realno i urađeno sa prikladnom dozom ogorčenja. Ako bi se čovjek morao požaliti, moglo bi se primjetiti da su Tigrovi nešto manje živopisni i slojeviti od Cirkus Columbije ili Epizode u Životu Berača Željeza, oba smještena u region koji Tanović zna i osjeća na intimniji i nijansiraniji način. Novi film je pomalo formalan, obazriv, a to vjerovatno ima veze sa umješanošću NVO politike. Ali Tigrovi je potresan i vrijedan truda.

Individua na kome je osnovna drama u filmu bazirana, Syed Aamir Raza, je bio prisutan prilikom odgovaranja na pitanja iz publike tokom filmskog festivala [u Torontu]. Sada vozi taksi u Torontu. U jednom periodu nije mogao da vidi ženu i dijete sedam godina.

Razgovor sa Danisom Tanovićem

Pričao sam sa Tanovićem tokom filmskog festivala u hotelu u centru grada.

David Walsh: Jeli bilo teško snimiti ovaj film? Ima li i dalje pravnih poteškoća?

Danis Tanović: Nismo imali za sada – a vidjećemo šta će biti – nekih direktnih poteškoća u smislu da je neko pokušao da ga stopira. Ali ljudi koji su prvobitno trebali da finansiraju film – bio je to BBC – su čak i poslali svoje ljude da provjere film scenu po scenu, stranu po stranu, govoreći: “Ovo je u redu, ovo je u redu...” I na kraju su nam došli govoreći: “Žao nam je...”

DW: Znači finansiranje je došlo od strane individua?

DT: U potpunosti iz Indije. Bio sam u Indiji 2006. Anurag Kashyap, on je nezavisni filmadžija, i ja smo bili na premijeri njegovog prvog filma u Indiji i nekako smo se zgotivili. Njegova karijera je išla dobro i sreli smo se u Veneciji prije dvije godine i rekao mi je: “Šta se dogodilo s onim filmom?” I ja sam mu rekao “I dalje tražimo ljude koji su dovoljno ludi da ga finansiraju”, a on kaže da bi možda mogao da nam pomogne oko toga.

I onda nas je povezao sa [producentom] Guneet [Monga], koji nas je povezao sa [producentom] Prashita [Chaudhary]. Zahvaljujući njima film je snimljen. I naravno Emraan [Hashmi]. On je ogromna zvijezda u Indiji, i kada je on pridobijen to je dosta pomoglo.

DW: Nadaš li se da će film biti distribuiran normalnim putem... šta god normalni put bio?

DT: Nema više normalnih puteva. Naravno, mislim da je važno započeti diskusiju o odgovornosti korporacija; to je tema koja je vrlo relevantna ovih dana. Ali za mene glavna stvar bi bila kada bi ovaj film bio distribuiran u Pakistanu, Maleziji, Kini, Africi, svim zemljama gdje se ovo još uvijek dešava.

DW: Kao i mnogo drugih vjerovatno, i ja sam smatrao da je ovo pitanje završeno, mislio sam da se to dogodilo prije dvadeset ili više godina i da su kompanije prestale s time, i da je to to.

DT: Sve kompanije su umješane. Kada sam prvi put otišao u Pakistan s Andijem [Patersonom], on je producent i ko-autor, mislio sam da govorimo o nečemu što se desilo prije deset godina, ali u stvari se još uvijek dešavalo. I onda prošle godine, kada smo poslali našu ekipu da malo snimaju, da vidimo možemo li naći materijala … jer scena s bolesnim bebama je teška i trebao mi je snimak, nisam htio nikakve kompjuterske grafike ili nešto slično, i nažalost, problem je još uvijek prisutan. Vidiš male bebe u bolnici.

Ja nisam od onih “zelenih”, ali je užasno šta rade planeti. Sjeverna Amerika je užasavajuće mjesto, sa puno aspekata. Sve se vrti oko profita.

DW: Kako si razvio svoj pogled na svijet? Šta je uticalo na tebe dok si odrastao, i kasnije?

DT: Odrastao sam u zemlji koja je bila prilično sigurna i dobra za život, to jest Jugoslavija pod Titom. Onda je mojim tinejdžerskim godinama dominiralo otvaranje tržišta u Jugoslaviji. Kako sam se ja mijenjao, mijenjalo se cijelo društvo. A onda mi je rat [devedesetih] otvorio oči. Kada jednom proživiš rat, ne gledaš više na svijet na isti način. Shvatiš koliko je sve krhko.

DW: Kako si iskusio građanski rat u Jugoslaviji? Jesi li bio tamo u Sarajevu?

DT: Bio sam u Sarajevu. Snimao sam svakog dana. Bio sam vojnik s kamerom. Bio sam mlad, imao sam 23 tada. Mlad i naivan. U roku od dvije godine sve se promjenilo. Snimao sam život, gledao ljude kako pate i bore se, i vole se u isto vrijeme. To je bilo ekstremno.

DW: Ko ili šta smatraš da je odgovorno za katastrofu u Jugoslaviji?

DT: Nije samo jedna stvar, uvijek je mješavina raznih stvari. Mislim, prije svega, to je bio nacionalizam, srpski nacionalizam je nastupio snažno, a onda kao odgovor si imao hrvatski nacionalizam, slovenački nacionalizam itd. I mislim da nije bilo želje da se održi Jugoslavija, iz raznih razloga, od strane raznih zemalja …

DW: SAD-a i Njemačke zasigurno.

DT: Reći ću samo da je Jugoslavija imala 20 miliona ljudi, ali je značaj Jugoslavije bio mnogo veći, možda i više nego što je zasluživala, na neki način.

DW: Kakvi su uslovi života za ljude u Bosni danas?

DT: Teški. Više od 40 posto nezaposlenosti. Ljudi preživljavaju pomažući jedni drugima, ali ekonomija ne funkcioniše, politički sistem je u rasulu, raspao se do nevjerovatnog stepena. Ali ljudi glasaju za te nacionaliste, da čovjek poludi.

DW: Problem je što ne vide alternativu.

DT: Ali trebali bi, alternativa je ko bi im dao hleba da jedu, umjesto da brinu ko je ko, kako se ko zove, koje si nacionalnosti … i biti u strahu sve vrijeme. To je začarani krug.

DW: Donekle je pretenciozan termin, ali očigledno si već neka vrsta “globalnog filmadžije” sada.

DT: Hvala. Mislim da je to dobro. Uvijek volim da postavim stvari u perspektivu. Upravo sam došao iz Mumbaija, gdje sam završio ovaj film, i bio sam na Juhu plaži. Na Juhu plaži ima vjerovatno više ljudi nego u mojoj zemlji [Bosni]. Tako da dolazeći iz tako malog mjesta, postići da mi se filmovi prikazuju od Japana do SAD-a, i Brazila, drugih mjesta, ponosan sam na to.

DW: Koji su režiseri imali naročit uticaj na tebe, ako možeš da kažeš?

DT: Vidio si moje filmove, uvijek prilazim svakoj temi na određeni način. Svaki film ima svoju formu. Svaki put pokušavam da odgonetnem kako bi bilo najbolje ispričati tu priču. Tako da ne smatram da imam određeni stil, a nemam stil zato što volim tako mnogo raznih režisera i filmova. Mogao bih da idem zemlju po zemlju i imenujem desetine filmadžija koji su me inspirisali. Možda Bob Fosse, možda Fellini ili De Sica … ? Pa, italijanska kinematografija je očito nešto za šta sam vezan.

DW: Odrastajući u Jugoslaviji, jesi li bio u mogućnosti da pogledaš sve te filmove?

DT: Sve vrijeme, u bioskopu i na televiziji. Išao sam u bioskop tri puta za vikend, a onda sam počeo da idem skoro svaki dan. Kulturno, zemlja je bila vrlo dobro organizovana, zaprepašćujuće. Imali smo uticaje sa zapada, sa istoka. Gledali bi i ruskih koliko i čeških, njemačkih ili američkih filmova. Bilo je to dobro mjesto za odrastanje.

DW: Kakav je život bio u to vrijeme, bez da budeš nostalgičan?

DT: U stvari ja jesam nostalgičan. To je bila socijalistička zemlja, ali ne kao Rusija, nismo bili tako siromašni. Nismo bili bogati kao Amerika, ali, na primjer, sa jugoslovenskim pasošem si mogao da putuješ u Sjedinjene države, u Rusiju, bez vize.

Bilo je kao što smatram da bi život trebao da bude, barem za djecu. Možda je za roditelje bilo drugačije, teža priča. Bilo je to društvo koje je pokušavalo da ne zaboravlja slabe. Pa na primjer u školi, išli bi na more dvije nedelje a najsiromašnija djeca bi išla besplatno. Tada to nisam znao; saznao sam tek godinama kasnije kada mi je majka rekla. Misija društva je bila da ne ostavlja nikog pozadi, i ja vjerujem u tu vrstu društva. Znam da je to utopijski ovih dana.

DW: Nije uopšte utopijski.

DT: Izgleda da niko ne vjeruje u to, ali ja smatram da je svijet u kome 1 posto stanovništva ima 90 posto bogatstva, ili kako god, je truo, ide u propast. Imamo zaista loš sistem, i giljotine će ponovo da rade ako ne pripaze.

Gledam u neke od tih ljudi i pitam se, šta ko radi sa 60 milijardi dolara?

DW: Nemam pojma. Ali ne žele da se odreknu ni jedne pare, kao francuski aristokrati su.

DT: Volim Ameriku sa mnogo strana, ali cijelo društvo kao da funkcioniše na osnovi koliko para prispjeva, koliko para se odliva, to je sve što je bitno. To ne ide tako za sve aspekte života: muzeje, kulturu, obrazovanje naše djece. Tek sad saznajem o ogromnim problemima koje djeca u SAD imaju zbog studentskih kredita koje su morali da uzmu. I primaju diplome koje im neće omogućiti pristup poslu. Smatram da će internet promijeniti dosta toga. Vjerujem u njegovu moć.

15. oktobar 2014.